Od svakog prema mogućnostima, svakom prema zaslugama
Jedan se melek spustio u Sarajevo, tegleći na ramenima golem kantar kojim se mjere harami i zinaluci. Metnuo kantar u onaj prolaz kod SARTR-a, pa krenuo vagati i bilježiti rezultate, ne plašeći se da će ga neko pomesti
u računu, jer su meleci nevidljivi insanima. Kad je vagao harame jednog proćelavog što je gutao suglasnike, neki glas ga prenu iz zamišljenosti
- Selam alejkum
- Alejkumu selam, uzvrati melek, pa pogleda u pridošlicu. A ko si ti i kako to da me možeš vidjet?
- Ja sam imao lijepo ime, ali sam ga izgubio na pijaci, te ti stoga ne mogu reći ko sam, dok ne nađem onoga koji će meni to kazat. Možda su mi ga i ukrali, ko će ga znat. A vidjet te mogu, jer sam jednu bitnu istinu sakrio na skrovito mjesto, da ostane sačuvana za bolja vremena
i za bolje insane, pa sam zato nagrađen sa po jednim kerametom godišnje, ali o tome ne smijem pričat drugim insanima, odgovori ovaj bez imena. I evo sretoh tebe taman kad je bio vakat kerametu za ovu godinu.
- A koju si tajnu sakrio? upita opet melek.
- E o tome ne smijem pričat ni melecima, odvrati ovaj bez imena.
- Ako je tako, onda mi nemoj pričat, reče melek. Al mi kaži što ti je lice tako zabrinuto?
- Imam jednog čestitog komšiju, stade objašnjavat ovaj bez imena. On je sad u belaju, a ja ne znam kako bih mu pomogao.
- A kakav je to problem? postavi melek novo pitanje. Možda ja mogu nekako pomoći.
- Rekoh ti već da je čestit, obrazloži ovaj bez imena. Toliko da se stalno muči sa stidom.
- A od čeg ga bude stid? upita melek, sad već toliko zainteresovan, da je počeo propuštati prolaznike
kojima je trebalo vagati harame i zinaluke.
- On je dijete šehida, pa je kao takav imao prednost za posao, kaza ovaj bez imena. Dobio je posao školskog učitenja, ali on znade da nije dobar u tom poslu kao onaj što je ostao bez posla. A ako ustupi posao tom drugom, ostaće
bez prihoda. A povrh svega, taj je drugi i sam bio u ratu i još je malo bolesti povukao iz njega, pa je ovog mog komšiju stid što je imao prednost za posao, a nije ništa drugo učinio osim što je plakao onaj dan kad su mu javili za babuku. I eno sad tog mog čestitog komšije, samo
kopni i vene od te teške dvojbe.
- Uh, to je baš golem problem, otpuhnu melek. Ja znadem kako smo mi riješili takve situacije u džennetu, ali nisam siguran da se ovdje mogu tako riješiti.
- Kaži ti meni, pa ćemo vidjeti može li tako i ovdje ili ne može, zamoli ovaj bez imena.
- Kod nas odgovarajućim poslom ili na drugi odgovarajući način nagrađujemo izravno šehida, rastumači mu melek. Ali ovdje bi se djeca vjerovatno prepala takvog učitelja.
- Bi, reče ovaj bez imena, pa još jednom predade selam i ode niz cestu, sve gledajući lijevo i desno
ne bi li slučajno našao svoje izgubljeno ime.
• • •
Missing some Tweet in this thread? You can try to
force a refresh
Uvriježenom vjerovanju uz inat, insan nikad ništa ne propušta. Ako nije ručao, nije ni trebao ručati. Ako nije jebo, nije mu ni suđeno bilo jebat. Ako nije rekao riječ to je zato što tu riječ nije ni trebalo reći. Nije otišao na more
- čudna mi čuda, ta šta će insan na moru? Nije pogledao film - pogledao je zato nešto drugo. Jedino neki među nama propuste umrijeti u vakat. E takvi su nesrećni. Propustivši umrijet, počnu i sve drugo propuštat. Znadem ja jednog takvog a bolje da ne znam. Teško ga gledat kako se
pati a pomoć mu ne možeš. Misli da se probudio a on propustio opet zaspati. Gricka svoj ručak a sav se sneveselio jer propušta jebat. Drugi put jebe a sve ga znoj oblijeva što propušta večeru. A najgore je kad progovori. Sve je u životu svome propustio pa onda hoće riječima
Stariji će se čitaoci sjetiti da je u poratnoj Jugoslaviji, desetkovanoj i razorenoj, postojala institucija Titovog kumčeta. U pitanju je bio prevashodno simbolični čin Brozovog kumovanja devetom djetetu u obitelji, mada je to sa sobom nosilo i nekakvu
simboličnu apanažu, tačnije, stipendiju. Na taj je način vlast nedvosmisleno iskazivala svoju podršku nastojanjima da se obnovi ratom reducirano biološko tkivo nacije, pri tom naglašavajući Brozovu ulogu kolektivnog oca nacije, čiji je ujedno bio i najveći sin.
Tako je nekoliko godina po završetku rata, u skromnoj obitelji koja je živjela na rubu Zenice, na svijet došlo žensko dijete, deveto po redu, nakon šestorice braće i dvije sestre. Čim je djevojčica upisana u matični ured, informacija je ustaljenim kanalima
Bio u Zenici, draga djeco, iza onog rata jedan demobilisani borac. Dobro, ako ćemo pravo, on i nije bio baš neki borac a nije ni pretjerano dugo bio u partizanima nit je bio od neke velike pameti, ali opet, nije se moglo na ulicu s njim. Ta nije
Zenica imala partizana na izvoz i na bacanje. Kud će, šta će s njim, odluče ga zaposliti ko portira u Željezari. Taj posao vala može svak obavljati. Jednom ga ostavili da dežura kraj telefona jer se čekao nekakav poziv, pa kad je telefon zazvonio on diže slušalicu iz koje se čulo
- Halo! Halo! Ovdje Slavko Rodić, Bugojno!
A naš portir skoči sa stolice i zauze propisan stav mirno pa se iz sveg glasa prodera
- Izvolte, druže generale!
Poslije se portir hvalio da je pričao lično sa generalom Rodićem i niko ga živ nije mogao razuvjeriti i objasniti mu
Imao ja, draga djeco, tokom rata tetejac i to originalni sovjetski, pouzdan, razrađen a bogami i precizan. A sovjetski tetejac ima kratku vođicu povratne opruge pa je malo mekši na repetiranju, bez problema se može jednom rukom potegnut, napunit i opucat.
To je vještina zakurac al dobro izgleda, onako filmski i za kurčenja. Jednom ja pokazivao nekim svojim ahbabima kako se to radi a sa strane nas gledao jedan redov pa i on poželi pravit te karafeke. Ode u kantinu, poruči kahvu i tamam kad mu je kantinjer prinosio narudžbu, on veli
- Evo šta sam ja danas naučio.
Pa potegne svoj pištolj jednom rukom, uspije ga nekako repetirat, al se malo spetljao te onog kantinjera kuršumom pravo u čelenku. Eto djeco, vama za nauk da valja biti jako oprezan sa dovođenjem zamjenice ja i glagola naučiti u izravnu vezu.
Nećemo ulaziti u razloge zbog kojih je to učinio, ali Berouz je zatajio jedan bitan podatak u svojoj uzbudljivoj i poučnoj pripovijesti o lordu Grejstoku, koji je kao tek rođena beba postao stanovnik džungle, čiji će kasnije i gospodar postati. Među stvarima što ih je
mladi Grejstok pronašao u kampu svojih roditelja našao se i Kur'an, koji je zbog svoje prefinjene štampe i kvalitetnog uveza privukao naročitu mladićevu pažnju. Kad je napunio osamnaestu godinu života, Tarzan je već mogao dobiti zvanje hafiza, samo da je u džungli postojala
komisija pred kojom bi mogao potvrditi svoje znanje. Jednom je istraživao teritoriju sjeverno od svog zelenog kraljevstva, nagonom osjećajući da nije usamljen u svojoj vrsti i da negdje mora biti još velikih majmuna glatke kože poput njegove. Njegova džungla naglo je prelazila u