Već vam ispričah kako smo onaj vragolasti i duhom vispreni talib i ja neki dan zamijenili uloge i kako je on mene podučavao umjesto ja njega. Naoružan tim iskustvom, odlučih da narednog dana obrnem ćurak i talibima ne govorim o nužnosti i blagorodnosti napretka, već o
opasnostima što iz njega mogu proisteći.
- Nije uvijek nužno pomjerati granice i otvarati nove kapije niti tražiti kruha preko ekmeka, rekoh talibima. Gradnja ćuprija možda i zahtijeva stalni napredak, ali imamo evo i poslove kao što je gasuljenje, u kojima nit prostora
za nekakav napredak nit potrebe za njim nema.
Jedan kao bulbul sićušni talib kojeg dotad nisam ni primjetio među ostalima diže dva prsta pa prozbori glasom kao u tog istog bulbula
- Ja mislim, muallime, da svugdje postoji i prostor za napredak i potreba za njim, pa tako
i u gasuljenju. Eto, ima čeljadi što bi je valjalo gasuliti sa pretpranjem, neku bi valjalo gasuliti sa omekšivačem, a ima i čeljadi što bi je trebalo otkuhati prilikom gasuljenja.
Ja udivljen saslušah riječi ovog mladog insana i u sebi uputih dovu da ovakvi talibi kao što je on
nikada ne postanu nalik ovakvim muallimima kao što sam ja, a jel i to moje razmišljanje nekakva vrsta napretka, Allah najbolje zna.
• • •
Missing some Tweet in this thread? You can try to
force a refresh
Uvriježenom vjerovanju uz inat, insan nikad ništa ne propušta. Ako nije ručao, nije ni trebao ručati. Ako nije jebo, nije mu ni suđeno bilo jebat. Ako nije rekao riječ to je zato što tu riječ nije ni trebalo reći. Nije otišao na more
- čudna mi čuda, ta šta će insan na moru? Nije pogledao film - pogledao je zato nešto drugo. Jedino neki među nama propuste umrijeti u vakat. E takvi su nesrećni. Propustivši umrijet, počnu i sve drugo propuštat. Znadem ja jednog takvog a bolje da ne znam. Teško ga gledat kako se
pati a pomoć mu ne možeš. Misli da se probudio a on propustio opet zaspati. Gricka svoj ručak a sav se sneveselio jer propušta jebat. Drugi put jebe a sve ga znoj oblijeva što propušta večeru. A najgore je kad progovori. Sve je u životu svome propustio pa onda hoće riječima
Stariji će se čitaoci sjetiti da je u poratnoj Jugoslaviji, desetkovanoj i razorenoj, postojala institucija Titovog kumčeta. U pitanju je bio prevashodno simbolični čin Brozovog kumovanja devetom djetetu u obitelji, mada je to sa sobom nosilo i nekakvu
simboličnu apanažu, tačnije, stipendiju. Na taj je način vlast nedvosmisleno iskazivala svoju podršku nastojanjima da se obnovi ratom reducirano biološko tkivo nacije, pri tom naglašavajući Brozovu ulogu kolektivnog oca nacije, čiji je ujedno bio i najveći sin.
Tako je nekoliko godina po završetku rata, u skromnoj obitelji koja je živjela na rubu Zenice, na svijet došlo žensko dijete, deveto po redu, nakon šestorice braće i dvije sestre. Čim je djevojčica upisana u matični ured, informacija je ustaljenim kanalima
Bio u Zenici, draga djeco, iza onog rata jedan demobilisani borac. Dobro, ako ćemo pravo, on i nije bio baš neki borac a nije ni pretjerano dugo bio u partizanima nit je bio od neke velike pameti, ali opet, nije se moglo na ulicu s njim. Ta nije
Zenica imala partizana na izvoz i na bacanje. Kud će, šta će s njim, odluče ga zaposliti ko portira u Željezari. Taj posao vala može svak obavljati. Jednom ga ostavili da dežura kraj telefona jer se čekao nekakav poziv, pa kad je telefon zazvonio on diže slušalicu iz koje se čulo
- Halo! Halo! Ovdje Slavko Rodić, Bugojno!
A naš portir skoči sa stolice i zauze propisan stav mirno pa se iz sveg glasa prodera
- Izvolte, druže generale!
Poslije se portir hvalio da je pričao lično sa generalom Rodićem i niko ga živ nije mogao razuvjeriti i objasniti mu
Imao ja, draga djeco, tokom rata tetejac i to originalni sovjetski, pouzdan, razrađen a bogami i precizan. A sovjetski tetejac ima kratku vođicu povratne opruge pa je malo mekši na repetiranju, bez problema se može jednom rukom potegnut, napunit i opucat.
To je vještina zakurac al dobro izgleda, onako filmski i za kurčenja. Jednom ja pokazivao nekim svojim ahbabima kako se to radi a sa strane nas gledao jedan redov pa i on poželi pravit te karafeke. Ode u kantinu, poruči kahvu i tamam kad mu je kantinjer prinosio narudžbu, on veli
- Evo šta sam ja danas naučio.
Pa potegne svoj pištolj jednom rukom, uspije ga nekako repetirat, al se malo spetljao te onog kantinjera kuršumom pravo u čelenku. Eto djeco, vama za nauk da valja biti jako oprezan sa dovođenjem zamjenice ja i glagola naučiti u izravnu vezu.
Nećemo ulaziti u razloge zbog kojih je to učinio, ali Berouz je zatajio jedan bitan podatak u svojoj uzbudljivoj i poučnoj pripovijesti o lordu Grejstoku, koji je kao tek rođena beba postao stanovnik džungle, čiji će kasnije i gospodar postati. Među stvarima što ih je
mladi Grejstok pronašao u kampu svojih roditelja našao se i Kur'an, koji je zbog svoje prefinjene štampe i kvalitetnog uveza privukao naročitu mladićevu pažnju. Kad je napunio osamnaestu godinu života, Tarzan je već mogao dobiti zvanje hafiza, samo da je u džungli postojala
komisija pred kojom bi mogao potvrditi svoje znanje. Jednom je istraživao teritoriju sjeverno od svog zelenog kraljevstva, nagonom osjećajući da nije usamljen u svojoj vrsti i da negdje mora biti još velikih majmuna glatke kože poput njegove. Njegova džungla naglo je prelazila u