Stručnjak napiše nalaz da autistično dijete može pratiti redoviti plan i program, nastavnici kažu ne može. 5 godina mi je trebalo da to shvatim što i jedni i drugi žele reći.
I jedni i drugi su u pravu.
Autistično dijete može, ali ne može s tim nastavnicima u toj okolini.
Svako dijete s invaliditetom ima pravo na KVALITETNO obrazovanje.
Autizam je nula naspram onoga što našoj djeci radi sustav obrazovanja.
Ako imate autistične učenike bez intelektualnih teškoća za koje ste uvjereni da ne mogu, zapitajte se čiji problem adresirate.
Tko mirne duše može inteligentno autistično dijete staviti na prilagođeni program ili u poseban razred samo zato jer ne zna kako ga podučavati?
A autistična djeca bez IT NEMAJU kamo. Preinteligentni za centre za autizam, preautistični? za redovite razrede. Da? Ne?
Mali čardaci ni na nebu ni na zemlji. Nitko ih ne želi.
Koja nepravda za to dijete, za njegove vršnjake i društvo.
Znate li da većina autističnih osoba završi na socijali i živi u siromaštvu?
Obrazovanje je sve.
Obrazovanje je sve.
Da za djecu u Africi, ali ne za autističnog učenika iz prve/zadnje klupe?
Dijete je pitalo školu kako prilagodba sadržaja utječe dalje na njegov obrazovni put.
Nastavnici u OŠ nisu znali!
Kako?!
Nastavnici koji ne znaju podučavati autističnu djecu bez IT određuju i traže prijelaz na drugi oblik školovanja bez da znaju koje daljnje posljedice taj oblik školovanja nosi.
Rješavaju svoj problem.
Autistična djeca imaju svo pravo autistično mahati rukama, ne govoriti, šetati, vokalizirati i ići i u 4. god. šk., gimnazije i na fakultet ako imaju kapacitet shvatiti i obrađivati sadržaj i ako to ONI ŽELE.
Evo priča. Važna je za shvatiti autizam i pravo na obrazovanje i pravo na visoko obrazovanje.
Kaže mi terapeut da nikad neću nastavnike koji diskriminiraju autističnu djecu i mlade osvijestiti da diskriminiraju.
U redu sam s time, ali uvijek mogu vrištati u bezdan.
Nedavno je netko napisao da smo tek s Benom i Justine u Računovođi dobili lik koji pokazuje da autisti mogu biti inteligentni. 2016.
Filmska lektira.
Možda nedovoljna za stigmu koju A nosi, ali možda ipak…
‘… škole počele primjenjivati politiku zastrašivanja. Masovno su počeli prijavljivati roditelje centrima za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djece, samo zato jer roditelj hoće prijaviti svoje dijete s teškoćama u redovnu školu?!’
Stvar u kojoj sam nevjerojatno loša je davanje feedbacka kolegama koji propuste slijediti IP koji je *škola* dala nama.
Jer sam uvjetovana da se rad kolega ne dovodi u pitanje.
I onda često šutim. I puno važem na što reagirati, a na što ne.
A jer sam autistična za svaki moj mail/ poruku tražim feedback dva stručnjaka za autizam i supruga kako bi znala da je ok, da nije preizravno i da vidim gdje su moguća mjesta na kojima osoba može čitati subtext kojeg nema.
Hodam po jajima jer dijete. Naučila sam.
What a life!
U konačnici, djetetova pomoćnica i ja ponekad moramo djetetu reći da se ne osjeća loše jer zadaci nisu bili prilagođeni kako treba.
Dijete dobiva slabije ocjene, ali jača resilience?
Za razliku od drugih roditelja autistične djece, ja sam imala jednu veliku privilegiju.
Stručnjakinja za inkluzivno obrazovanje i autizam igrom slučaja živi u istom kvartu. Nesebično je svo svoje znanje i vrijeme nudila školi da pomogne djetetu.
Kada imaš na raspolaganju takvu priliku za tailor made podršku koja može donijeti nova znanja, iskustvo za generacije i generacije autistične djece, a ništa se ne promjeni, ništa se ne pokrene, ne možemo više reći da je izazov "u nismo educirani", zar ne?
Izazov je u drugim stvarima koje ja kao roditelj ne mogu rješavati jer imaju veze s njihovim poslodavcem.