Stvar u kojoj sam nevjerojatno loša je davanje feedbacka kolegama koji propuste slijediti IP koji je *škola* dala nama.
Jer sam uvjetovana da se rad kolega ne dovodi u pitanje.
I onda često šutim. I puno važem na što reagirati, a na što ne.
A jer sam autistična za svaki moj mail/ poruku tražim feedback dva stručnjaka za autizam i supruga kako bi znala da je ok, da nije preizravno i da vidim gdje su moguća mjesta na kojima osoba može čitati subtext kojeg nema.
Hodam po jajima jer dijete. Naučila sam.
What a life!
U konačnici, djetetova pomoćnica i ja ponekad moramo djetetu reći da se ne osjeća loše jer zadaci nisu bili prilagođeni kako treba.
Dijete dobiva slabije ocjene, ali jača resilience?
Za razliku od drugih roditelja autistične djece, ja sam imala jednu veliku privilegiju.
Stručnjakinja za inkluzivno obrazovanje i autizam igrom slučaja živi u istom kvartu. Nesebično je svo svoje znanje i vrijeme nudila školi da pomogne djetetu.
Kada imaš na raspolaganju takvu priliku za tailor made podršku koja može donijeti nova znanja, iskustvo za generacije i generacije autistične djece, a ništa se ne promjeni, ništa se ne pokrene, ne možemo više reći da je izazov "u nismo educirani", zar ne?
Izazov je u drugim stvarima koje ja kao roditelj ne mogu rješavati jer imaju veze s njihovim poslodavcem.
Stručnjak napiše nalaz da autistično dijete može pratiti redoviti plan i program, nastavnici kažu ne može. 5 godina mi je trebalo da to shvatim što i jedni i drugi žele reći.
I jedni i drugi su u pravu.
Autistično dijete može, ali ne može s tim nastavnicima u toj okolini.
Svako dijete s invaliditetom ima pravo na KVALITETNO obrazovanje.
Autizam je nula naspram onoga što našoj djeci radi sustav obrazovanja.