Thread by @BrankoMali

Neki kažu: "Ne treba biti religiozan da bi se argumentiralo protiv #eutanazije". U ovom threadu objasnit ću zbog čega to nije točno. Priča neće biti kratka ni laka, ali vjerujem da će se isplatiti provesti nit od početka do kraja. A i pretočiti esej u SMS formu ima svoje čari.🧵

Pritom, treba imati na umu kako je #eutanazija samo jedan oblik "kulture smrti" i ovdje je uzimam za okosnicu rasprave, jer čini stvari neposredno jasnima. Biti za pravo na smrt se može ako i samo ako se dokaže da su život i smrt jednako vrijedni./1

Ili, da budem precizniji, ako se može pokazati da ne-biće jest. To vrijedi i za druge oblike "k.s.", ali je manje očigledno./2

Za one koji ne vole metafiziku i njoj svojstven postupak, najjednostavnije rješenje je da se potrude da je zavole. Jer problem jest metafizički i, još povrh toga, vjerski. Legalizacija eutanazije ne počiva, naime, na pretpostavci ateizma nego antiteizma 3/

Također, uobičajeni postupak u debatama na ovu temu jest primijeniti što radikalnije opovrgnuće protivničkog stajališta. Taj postupak, međutim, nije adekvatan. 4/

Razlog zbog čega je eutanazija neprihvatljiva nije negativan nego pozitivan razlog; smrt se opovrgava na osnovi života, točnije: na osnovi afirmacije života. Zbog toga, treba uložiti nešto više truda od puke "dekonstrukcije" argumenata. 5/

Treba, naime, ponajprije istaći što život jest, jer negacija se mora razumijeti iz prethodeće joj afirmacije. A za to je potrebna intelektualna disciplina kakvu nalazimo u klasičnoj filozofiji. Stoga, nema bijega od, najmanje, Aristotela kao putokaza. 6/

U nastavku ću postaviti screenshot jednog odlomka iz Aristotelove "Metafizike" koji će biti okosnica priče. Cijeli thread je parafraza prvog dijela mog eseja na ovu temu, dostupnog na hrvatskom:
kalitribune.com/dodir-stvarnos…

Za one kojima se ne da čitati, uključena je i audio varijanta. Međutim, nije vam potrebno pročitati ga kako bi pratili ovaj thread. Poveznica je tu za one koji žele znati više. No, da vidimo što kaže #Aristotel:

Pri tumačenju koristit ću transliterirane grčke riječi da ne dođe do zabune. Život je energeia. Što to znači? To znači da je svrha života prisutna u svakom njegovom dijelu. Obratimo pažnju na Aristotelov primjer: 'gledam' je istodobno sa 'gledao sam',

dok 'gradim' nije istodobno s 'gradio sam'. Evo o čemu je riječ: dok živim, život je jednako prisutan u svakom trenutku. Jednom kad sam mrtav, to nije nešto što se događa u životu nego je riječ o njegovoj vanjskoj granici. Vrlo je važno uočiti Aristotelov postupak:

on govori o jedinstvu perfekta i prezenta zato što je prošlost vremenski vektor uzroka. Kad pitamo "otkud nešto?" mi uvijek pitamo o nečemu što je logički "prije". U energeia uzrok je dakle stalno prisutan u svojoj posljedici. Pogledajmo sad što bi tome bilo oprečno:

'Gradim' nije istodobno s 'gradio sam', jer je svrha ('sagradio sam') izvan djelatnosti same. Sva kretanja u prirodi i sve tehničke djelatnosti su takve. 'Učim' očigledno nije istodobno s 'naučio sam'; 'hodam' nije istodobno s 'hodao sam'.

Posljedice su dalekosežne za našu temu. Aristotelovom logikom, bilo kakav pokušaj da se energeia "prekine" ili "okonča" je sulud: čovjek ne može niti htjeti ne biti, jer sve što se hoće je uvjetovano načinom na koji se jest. Sve se čini za život jer sve dolazi iz života.

Kraj i svrha su za Aristotela u odredenom smislu istoznačnice (kao riheč "end" u engleskom). Kraj čina je svrha. Tako je kraj gradnje kuća. Ali kraj života je prisutan u svakom njegovom dijelu. To, međutim, ne znači da život nema višu svrhu. Ali i ona sama mora biti "životna".

Eutanazija je s ove točke gledišta potpuni apsurd iz očiglednih razloga. Zašto, međutim, ljudi dolaze na ideju da tome nije tako je sve samo ne očigledno.