Thread by @elisbektas

Kratke priče

Jedna veoma kratka priča

Živio tako u Zenici čovjek po imenu Radovan Karadžić. I živio. I onda je došao rat. Radovanu kao i svima. I šta s tim? Ništa. Radovan preživio rat i to je dobro. A što bi to zanimalo ikog osim Radovana? Tačno tako, što bi to ikog zanimalo.

A što je ova priča kratka? Zbog sreće. Kakve sreće. Sreće što popularni pisac nije čuo za Radovana, jer bi on onda napisao pismenu zadaću na šesnaest strana. Ne o Radovanu, već o tome kako je on genijalan pisac jer je uočio jedan takav paradoks stvarnosti.

Mada tu nigdje nema paradoksa, čovjek se jednostavno zvao Radovan Karadžić. Eto to je ta veoma kratka priča, toliko kratka da u njoj nema mjesta za poentu.

Dvije veoma kratke priče

Priča prva

Svrnuo Odisej na Ajaju, pa zbario sihirbazicu Kirku. Onda su se jebavali ko štuke, ko da nikad prije ni pičke ni kurca nisu vidjeli. Manje je bitno to što je Kirka rodila tri sina ko posljedicu te silne jebačine.

Bitnije je to što se Odisej prvo rastužio kad je shvatio da mu nakon Kirkine pičke Itaka više nije niti mu može biti dom. A najbitnije je to što se živ usro od straha kad je shvatio da se Ajaja pretvara u njegov dom.

Možda bi hablećina Odisej i ostao na Ajaji da nije jednog jutra ustao ranije i slučajno vidio Kirku u kupatilu. I šokirao se shvativši da to ustvari nije Kirka, već Maga Vračarević, ona vještica što će stoljećima nakon toga proganjat Baju da mu otme prvi, s mukom zarađeni novčić.

Tog jutra Odisej donese odluku da utekne sa Ajaje glavom bez obzira, odluku koju će veoma brzo i ostvariti.

Eto to je ta veoma kratka priča, toliko kratka da u njoj nema mjesta za poentu koja će stoga morati biti napisana u zasebnoj priči.

Priča druga

Ova je priča toliko kratka da u njoj ima mjesta samo za poentu prethodne priče. Evo, dakle, te poente.

Bolje izdrkat neg se jebavat sa idealizacijama.

Jedna kratka i dirljiva priča

Najavio jedan dobri čiko da će obići dom za djecu jetime i da će im donijeti hedije. Djeca su se radovala očekujući lopte, lukove i strijele i bicikla, a nek su se jetimčići nadali i onim pištoljčićima na papirne kapsle ili bar na vodu.

Dobri je čiko, međutim, djeci donio pernice sa priborom za pisanje.

- Ali kako ćemo pisati kad ne umijemo? zabrinuto upitaše mali jetimi uglas.

- Naučićete pisati, to nije teško, utješi ih dobri čiko. Slova ćete očas svladati, a za nekoliko desetljeća savladaćete i zareze.

Važno je da se dotad sačuvate od nedaća što ih život nosi sa sobom.

- Ali i mi želimo da se igramo napolju, rekoše jetimi uglas.

- To je opasno, objasni im dobri čiko. Možete zgulit koljena ili dobit čvorugu. Vas je svakako ubilo u glavu, ne treba vam još teških iskušenja.

- Ali kako ćemo pisati kad nemamo iskustava? skoro plačnim glasom upitaše siročići uglas.

- To nije nikakav problem, kaza dobri čiko razvlačeći usta dobrodušan osmijeh. Ja ću vam prepričati iskustva svog odrastanja, a vi ćete mi se diviti i poslije to prepričati svojim riječima.

- Jupiiii! zacičaše mali jetimi uglas.

Onda im je dobri čiko recitovao tuđe pjesmice u kojima je promijenio po neku riječ, a mali se jetimi došaptavaše da je dobri čiko genije i svečano se zaricaše da će i oni jednog dana naučit tako mijenjat riječi u tuđim pjesmicama.

Na kraju im je dobri čiko podijelio po bonbonu i otišao sebi kupiti loptu, luk i strijelu i biciklo.

Ova veoma kratka i dirljiva priča ima i poentu. Eno je u dućanu sa igračkama gdje se prodaju lopte, lukovi i strijele i bicikla.

Unroll please @threadreaderapp