Thread by @elisbektas

Kruha i putra ili o hrvatskoj skorijoj prošlosti kao bosanskohercegovačkoj skorijoj budućnosti

Sjećam se jednog ratnog filma, crnobijelog, što sam ga gledao u djetinjstvu. Ustvari, ne sjećam se baš čitavog filma, čak ni naslova, u pamćenje mi se urezao samo jedan kadar.

Otac, bježeći pred potjerom, skriva se sa svojom kćerkicom na nekakvom zabačenom mjestu. Izgladnjeloj djevojčici otac pruža parče proje, koje ona odbija, pućeći usne i dureći se. Već iznerviran, otac je pita – A što bi ti?! Kruha i putra?! Izgladnjela djevojčica, kao badem

krupnih očiju u kojima su se zacaklile suzice, potvrdno klimnu glavom, na kojoj se zatalasaše bajkovito zlatni uvojci, i skoro svečanim glasom reče – Ja bih. Ali vraga, kruha i putra nema, tu je samo nakisla proja, a jesti i živjeti valja i dalje, pa se brižni i izmučeni otac

dosjeti da kćerkici ispriča bajku i njome joj skrene pažnju sa mučne, neizvjesne i nadasve opasne stvarnosti. I da je nahrani nakislom projom, koja uz bajku postaje kraljevska večera. Dobro, možda ovaj kadar baš i nije vjerodostojno pohranjen u mom sjećanju, ali i takav, dotjeran

i retuširan, sasvim će zgodno poslužiti za razumijevanje fenomena hrvatskog bračnog referenduma od prije šest godina, jer je i više nego izgledno da će se i žalobni ostaci bosanskohercegovačkog društva suočiti sa tim iskušenjem u doglednoj budućnosti. Obeshrvaćena, rasprodata i u

dužničko ropstvo utjerana Hrvatska potrebuje bajku, da bi uz nju nekako mogla progutati oskudne i nakisle zalogaje na sve siromašnijoj trpezi. Junaci tih bajki pomalo su neobični, umjesto viteza u sjajnom oklopu tu je loptač s mikrofonom i na pozdrav ispruženom rukom, umjesto

strašnog i ognjenog zmaja tu je ćirilica, umjesto zlih vještica tu su seksualno različiti. No dobro, Hrvatska ipak nije baš toliko djetinjasta, e da bi vjerovala u vitezove, zmajeve i vještice, pa je ovo pervertiranje bajki razumljivo i opravdano. Hrvatska je većina, ona koja je

izašla iz djetinje i tinejdžerske dobi, šutke propratila taj vodvilj, a trećinska se manjina, ona koja unatoč dobi još uvijek vjeruje u bajke, izdiferencirala na većinsku manjinu i manjinsku manjinu u unaprijed odlučenoj utakmici na kojoj su sa tribina čegrtali i trubili

političari, kler, građanski aktivisti, bezbrojni kolumnisti... Uostalom, hrvatski je referendum pitanje hrvatske države i njenih žitelja i njima valja živjeti s njim. Nas zanima koje lekcije možemo polučiti iz slučaja bračnog referenduma, jer kladionice nude prilično nisku kvotu

da će taj vodvilj naskoro gostovati i u Bosni i Hercegovini. Možda sa malo izmijenjenim programom uslijed drugačije arhitekture pozorišta, ali će zasigurno gostovati. Prije svega, potvrdilo se da vlast ne kani odbaciti svoju notornu naviku poigravanja sa zdravim razumom. Prije

petnaestak godina u Hrvatskoj se razmatralo ukidanje obaveznog služenja vojnog roka. Za razliku od braka, vojni rok je, za barem polovicu žitelja Hrvatske, bio obligatoran, pa je, kao takav, zavrijedio status pitanja od opšteg značaja par excellence. Hrvatskom saboru, dakako,

nije palo na pamet u razrješavanju ovog pitanja slijediti primjer Švajcarske i Austrije i raspisati referendum. Odluka sabora da se u slučaju obaveznog vojnog roka ne poigrava sa referendumom proističe iz činjenice da je pitanje vojske usko povezano sa pitanjem suvereniteta.

Švajcarska su i Austrija uspjele očuvati dobar dio svog suvereniteta, pa tamo građanstvo može dobiti priliku da kaže šta misli o neuralgičnim pitanjima. Hrvatska, u kojoj suverenitet postoji samo kao folklor, sebi takav luksuz ne može dopustiti, jer bi se stvarni vlasnik

suvereniteta današnje Hrvatske mogao, nedajbože, naljutiti u slučaju nepovoljnog stava javnosti. Brak je, međutim, dovoljno nebitno pitanje, te se bez opasnosti može pretresati po referendumima, od kojih ipak ima neke koristi. Ako ništa drugo, iluzija građanske bitnosti vrijedna

je administrativnog truda uloženog u organizaciju i provedbu referenduma i medijske halabuke uložene u njegovo praćenje. Uvoditi u ustav kategoriju braka, u vrijeme kada se ta institucija urušava, dribling je koji može proći samo protiv netalentovanog i neuvježbanog, da ne kažem

smotanog protivnika, kakav su u povijesnom razvoju zakočeni narodi. Deplasirano je govoriti o zapanjujućoj stopi porasta razvoda, o tome da je više brakova danas nesrećno nego srećno, o tome da horizontalne poslovne migracije i dinamika liberalnog kapitalizma ni po čemu ne

pogoduju očuvanju braka kao društvene čestice, kao i o tome da brak, u dvadesetprvom stoljeću, nije nikakav preduvjet za obitelj. Država nema odgovor na pitanje bujajuće ljudske nesreće i nezadovoljstva, pa se zadovoljava nuđenjem placeba, koji je nekom sladunjav, a nekom gorak,

ovisno o predubjeđenjskom ustroju. No kakvog god je okusa, taj placebo ne liječi. S druge strane, građanski aktivisti koji insistiraju na ubrzavanju povijesnih procesa ne pokazuju baš puno sposobnosti za razumijevanje stvarnosti i korelaciju s njom. Pitanje slobode ne leži u

terminologiji, niti se rješava administrativnim i legislativnim proširivanjem opsega nekog pojma. Jedna od temeljnih odrednica tog aktivističkog duha, ne zatvarajmo oči pred tim, nadmenost je i prezir spram puka. Dobro, i to je valjda nekakav legitiman stav, ali bi on morao biti

i konzistentan, pa prihvatiti otpor koji dolazi s druge strane. Uljudbena superiornost podrazumijeva i veću sposobnost razumijevanja, pa i dijalogiziranja. Revolucionarna nastojanja građanskih aktivista – koristim ovaj izraz u pomanjkanju boljeg – da stvari lome preko koljena i

insistiraju na dekretskom rješavanju stvari, budi u nama opravdanu bojazan da tu baš i nema puno prostora za slobodu. Dobar primjer strpljivog otopljavanja javnosti serija je Bitange i princeze i lik barmena Armanda. Simpatični barmen učinio je za percepciju LGBT populacije kao

normalne i prihvatljive u hrvatskom društvu više nego sve nevladine udruge zajedno. Treba reći i to da otpor dobrog dijela hrvatske javnosti spram braka kao zajednice dva ljudska bića, koja ne moraju nužno biti različite spolnosti, nema baš puno veze sa ustaštvom, kao što to vole

vjerovati suvremeni antifašisti. Jer da ima, tada bi ovakvi referendumi bez puno muke prolazili u zemljama u kojima nikada nije bilo ustaštva ili u epohama njegovog poraza i potiskivanja na marginu zbilje. Ili bi čak bili posve izlišni. Recidivi ustaštva naravno da će se

prikloniti konzervativnom stavu, ali oni su danas samo otužni folklor čiji domašaj ne prelazi prebijanje nekog nesrećnika. Ustaštvo je danas u Hrvatskoj, recimo to još jednom, samo folklor, jer bez oružnog aparata i ne može biti drugo do li folklor i jer se njegova kvintesencija

pretočila u ono što je danas vodeća hrvatska nacionalna i državna ideologija. Uostalom, ustaštvo, ono kog se valja plašiti, pobijedilo je ne samo u Hrvatskoj i među Hrvatima, i ono danas više nema potrebu za svojim iskeženim, krvoločnim licem. No to je već sasvim druga tema.

A neučinkovita policija i pravosuđe problem su hrvatske države, kojoj bi valjalo, misli li sebi samoj dobro, što prije njime se pozabaviti. Sve u svemu, Hrvatska je, prije svega šutnjom i neizlaskom na referendum, rekla šta misli o njemu. Ona dokona trećina koja je povjerovala da

je pitanje definicije braka u ustavu odista bitno pitanje, pokazala je da će uvijek biti onih na čiju pomoć država može računati u projektu trošenja 50 milijuna kuna. Popriličan broj onih koji su se usprotivili tradicionalističkom poimanju braka pokazali su da današnja Hrvatska

nije ni Pavelićeva, ni Brozova, a bogami ni Tuđmanova. Jer teško da bi u epohama trojice pobrojanih bilo odvažnih koji bi smjeli zaokružiti to strašno „PROTIV“. No u svemu tome pokazalo se i nešto zastrašujuće. Pokazalo se da mitomanske i grandomanske vlasti postjugoslovenskih

pseudodržavnih tvorevina uživaju svu slobodu za svoje retrogradne i reakcionarne burleske koju im pruža nezainteresovana, obeshrabrena i pasivizirana društvena masa koja poput leminga hrli u kolektivno dužničko ropstvo, koje je na mnogo načina strašnije čak i od ropstva

političkih zatvorenika u kazamatima svih Jugoslavija, pa i onih u kazamatima Austro-Ugarske. A gejevi i lezbijke? E pa oni bi mogli pokazati i malo zahvalnosti za konzervativnu hrvatsku javnost juče i konzervativnu bosanskohercegovačku javnost sutra, koje im odriču pravo na brak.

Jer tamo gdje nema braka, ostaje više manevarskog prostora za čistu ljubav. A tamo gdje je sloboda izložena opresiji i iskušenjima, ona će jače cvjetati. Naravno, pod uslovom da se želji za slobodom pridruži i malo pameti, te malo hrabrosti, odnosno spremnosti da se za ostvarenje

cilja podnese i malo teži teret nego što je prepucavanje po medijima i društvenim mrežama. A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp