Pobjednik
Možda je u vašem slučaju bilo drugačije, ali meni je prva od tri ratne nove godine predstavljala iznenađenje i postavila je pred mene nekoliko naizgled jednostavnih no nimalo bezazlenih pitanja. Prije svega, najiskrenije priznajem da uopšte nisam očekivao da će taj
Možda je u vašem slučaju bilo drugačije, ali meni je prva od tri ratne nove godine predstavljala iznenađenje i postavila je pred mene nekoliko naizgled jednostavnih no nimalo bezazlenih pitanja. Prije svega, najiskrenije priznajem da uopšte nisam očekivao da će taj
zbir nereda i zanosa što smo ga zvali ratom potrajati čak do zime i vjerujte da nisam bio usamljen u tom ubjeđenju. Sve to izgledalo je suviše šlampavo, neuvjerljivo, folklorno i suviše je nalikovalo na amaterski režiranu predstavu kojoj su nedostajale svježe i bistre ideje, pa
je umjesto njih prežvakavala one izlizane i potrošene, te je stoga taj igrokaz ostajao beznadežno udaljen od predodžbe o tome kako bi jedan rat trebao izgledati, a koja mi je tokom odrastanja usađivana kroz obrazovne, vaspitne, zabavne, kulturno-umjetničke, pa čak i kroz sportske
sadržaje. Ispostaviće se, međutim, da su pogrešna bila moja ubjeđenja, jer su počivala na idealizacijama, mitovima, mašti, zabludama, pa čak i notornim lažima i jer nisu u obzir uzela suštinsku zapuštenost i atrofiranost društva, koji su se dugo skrivali ispod formalne uređenosti
i snage, inače bi i ranije shvatila da je taj rat bio upravo onakav kakav je jedino bio moguć i kakav ustvari treba biti. U protivnom, kada bi ratovi nalikovali onima iz mojih dječačkih i mladalačkih maštarija, rat vjerovatno ne bi bio privlačan i izazovan samo meni i meni
sličnim zanesenjacima i vjerovatno bi uskoro postao dominantna društvena djelatnost i preokupacija. Te prve ratne novogodišnje noći jedva se sjećam. Na proslavu, čiji sam domaćin bio samo ceremonijalno, stigao sam kasno, gladan i umoran, pravo sa zadatka iz okoline Travnika i
umjesto da se prvo okrijepim, prionuo sam na primamljivu, ali i varljivu kombinaciju votke i amfetamina, što ih je prijatelj i stvarni domaćin zabave uspio pronaći uprkos ratnoj nestašici. Umor je, međutim, bio jači i od stimulirajućih tvari, pa sam malo nakon ponoći napustio
društvo i otišao u sobu da se pružim u postelji. Da li sam zaspao ili sam tako nepomičan skakutao tamo-amo preko granice između sna i jave, pojma nemam. No za razliku od noći, prve se novogodišnje zore sjećam prilično vjerno i živopisno. Iz polovičnog sna i polovičnog pijanstva
prenuo me vlažan i prisan dodir nečijih usana i jezika. S početka nisam mogao razabrati kome su pripadala ta vješta usta, ne samo stoga što je u sobi još vladala tama, već i zato što se glava kojoj su ta usta pripadala nalazila iznad mojih prepona i što sam mogao vidjeti samo
tjeme. Meni lično predstavljalo bi istinski užitak da vam opišem to čudesno iskustvo i tu milost što mi je nenadano i kao s neba spuštena na glavić umjesto na glavu, ali vi biste se u tom slučaju počeli dirati prstićima po osjetljivim mjestima i taj bi vam užitak omeo onaj
čitalački, pa ću vam samo reći da je to iskustvo bilo najpribližnije načinu na koji bih sam sebi priuštio takvo zadovoljstvo, samo da sam kakav beskičmenjak, zmija ili barem bramanski jogin. Čudo koje se dešavalo preda mnom i sa mnom kao svojim odredištem potrajalo je dovoljno
dugo da predmeti u sobi, umiveni prvom jutarnjom svjetlošću, počnu polako uzimati svoj dnevni lik. Tada se i glava sa čudotvornim ustima, koja su me savršenim umijećem potčinila svojoj volji i isisala svaku misao i svaku slutnju iz mene, pretvarajući moju svijest u beskrajnu
pustinju ugode, podiže sa mojih prepona i potraži moja usta. Prepoznao sam lice koje sam prvi put vidio prethodne noći, a koje je pripadalo djevojci nešto starijoj od mene, poznanici jednog od mojih prijatelja. Na trenutak osjetih nelagodu, uzrokovanu provincijskim odrastanjem u
kojem se ašikovanje sa djevojkom prijatelja smatralo nečasnim činom, ali u takvom stanju u meni nije bilo mjesta za išta više osim za taj kratkotrajni osjećaj nelagode. Neću reći da seks koji je uslijedio nije bio vrijedan truda, ali priznajem da sam na njega pristao samo zato
što nisam znao kako ga odbiti, a da to ne bude protumačeno kao neuljudna i nezhavalna svinjarija. Bio sam dovoljno mlad da me je i sasvim kratki odmor mogao dovoljno okrijepiti i učiniti dovoljno uslužnim ljubavnikom, dodatno motivisanim žudnjom da se čudotvorna usta ponovo
obaviju oko mog uda. To sam jutro prvi put u životu poljubio ženu u čijim je ustima još uvijek bilo mojih sokova i prvi sam put razumio Milerovu rečenicu, koju ću još mnogo puta kasnije morati iznova razumijevati, onu koja veli da je ljubav lična a seks da je bezličan. Onako
neodjeven i ne razmišljajući o tome da li u stanu ima budnih slavljenika, otišao sam do kuhinje po cigarete, a kada sam se vratio u sobu, iz čudotvornih usta su potekle riječi koje su objasnile čime sam zaslužio takav dar i bez kojih ove priče ne bi bilo. Djevojka koja je
uplovila u moju postelju i čije su me usne tako spektakularno probudile odista je bila samo poznanica mog prijatelja. Poziv da s njim proslavi Novu godinu prihvatila je tek kada joj je rekao u čijem stanu će se slaviti. Imala je mladića s kojim je bila u višegodišnjoj vezi i na
pragu braka, no on je nekih pola godine ranije zarobljen u operaciji zauzimanja buntovnih i neposlušnih sela južno od grada. Ta je operacija počela na način koji nema izravnog značaja za ovu priču, ali zbog svoje zanimljivosti ipak zavrijeđuje da na ovom mjestu bude izložen u
najkraćim crtama. Jedinica u kojoj sam bio dobila je zadatak da ode do ni četrdesetak kilometara udaljenog gradića, u kojem je trebalo preuzeti municiju i uniforme i dopremiti ih ovamo. Korištenje magistralnog puta bilo je onemogućeno uslijed buntovničkih straža i barikada, pa
smo do odredišta išli jedva prohodnim šumskim putevima, zbog čega nam je taj pokret umjesto malo više od pola sata oduzeo dobrih šest sati truckanja po kamenju i zapadanja u blato. Na odredištu nas je zateklo najblaže rečeno neugodno iznenađenje. Čitavo jedno odjeljenje poslato
je na tako zamoran i prilično bezopasan zadatak zarad jedva dva sanduka puščane municije i dvadesetak korištenih istočnonjemačkih uniformi premalih brojeva. Raspoloženje nam je popravila poruka iz okružnog štaba u kojoj je stajalo da se možemo vratiti magistralnim putem, jer su
pregovori sa vođama pobunjenika bili uspješni, pa su straže i punktovi uklonjeni. Čim smo, međutim, ušli na teritoriju prvog buntovničkog sela, rafal iz puškomitraljeza presjekao je i oborio tačnost podataka iz pretpostavljene komande, a samo zahvaljujući očiglednoj pripitosti
nišandžije taj rafal nije presjekao i oborio nikog od nas. Nekako smo uspjeli zauzeti kakav-takav položaj na obali rijeke, da su nam barem leđa sigurna, a tada je započelo nervozno dovikivanje, koje je svjedočilo da nijedna prisutna strana ne izgara od želje za borbom. Neko od
mještana s druge strane rijeke uočio je dramu koja se odigravala i telefonom to javio policiji, pa je informacija stigla i do okružnog štaba, koji je poslao svoje parlamentare. Mučni pregovori okončani su kasno u noć, buntovnici su dopustili da slobodno prođemo kroz njihovu
teritoriju, zauzvrat dobivši obećanje da će ubuduće svi takvi pokreti biti unaprijed najavljeni i da se neće obavljati bez saglasnosti pobunjenika. Napad na pobunjenička sela otpočeo je u zoru narednog dana, uprkos tome što su se povodi za njega nekim čudom vratili živi. Znajući
da nosim uniformu vojne policije, vlasnica čudotvornih usta se ponadala da će preko mene izdejstvovati bolji tretman, a možda čak i puštanje na slobodu svog momka. Objasniti složene unutrašnje odnose u jednom oružanom aparatu i njegove još složenije odnose sa civilnim organima
težak je posao čak i ako to objašnjavate, recimo, profesoru opštenarodne odbrane, a kamoli djevojci koja tek što je završila neki od onih literarno-jezičkih smjerova na filozofskom fakultetu, pa stoga ne vjerujem da mi je povjerovala kad sam joj najiskrenije tumačio da su moje
nadležnosti i više nego skromne, tim više što je njen mladić osuđen za krivično djelo učešća u oružanoj pobuni, te svoju kaznu izdržava u civilnoj ustanovi za izdržavanje zatvorskih sankcija. Vlasnicu čudotvornih usta nisam susreo više nikad u svom životu, no pamtim da me je
obradovala informacija koju sam od prijatelja čuo nakon nekog vremena, da je njen momak razmijenjen i da je ona uspjela napustiti grad i naći se s njim u Beču. Ako mislite da sam vam sve ovo ispričao kako bih se pohvalio da mi je neko popušio kurac, trebalo je da čitanje
prekinete već kod naslova, jer ste ovako samo uludo izgubili dragocijeno vrijeme. Ovu sam vam priču ispripovijedao jer su pred nama teška vremena i jer niko sa sigurnošću ne može ustvrditi da bjelosvjetska previranja i konflikti neće stići i do nas, sa nakaznim i nacerenim licem
namazanim ratničkim bojama. Zbog toga vam od srca savjetujem da ne trošite vrijeme na ideološke i propagandne sadržaje koji vam se serviraju sa svih strana, već da vrijedno učite ono što vam može biti od koristi, uključujući tu i nadležnosti vojnih i civilnih vlasti. Bez takvog
znanja, lako vam se može desiti da popušite kurac pogrešnom čovjeku. A ovu sam priču ispričao djelomično i zbog sebe, odosno zbog svoje potrebe da konačno priznam koliko sam tog prvog ratnog novogodišnjeg jutra zavidio mladiću djevojke čudotvornih usta, koji je uz takvu odanost
voljene žene već na samom početku rata postao pobjednik, čak i kao zarobljenik, a mene su čekale još tri neizvjesne godine tokom kojih su se u meni topili pojmovi pobjede i poraza. No od te zavisti još me više mučilo strašno pitanje -
da li bih i ja mogao podnijeti takvu vrstu ženske odanosti ako bi mi bila predočena kao dokaz najuzvišenije i najpožrtvovanije ljubavi. Eto, ja sam vam ispričao i ponešto korisno i ponešto zabavno i ponešto opominjuće. A sad toplo mlijeko, pišat pa spavat.
Unroll please @threadreaderapp
