Thread by @ledenik1

Nije urlanje Zlatanu da je "smrdljivi balija" nikakav "kočijaški ispad", ni "kurčenje navijača", kako to danas muljaju likovi skloni relativizaciji, nego dehumanizacija Bošnjaka i muslimana sa kojom ste se saživjeli. O tome podugačak🧵iz teksta koji sam objavio prije 5 godina:

Foča, popodne 24. decembra 1992. godine. Visok, tamnokos muškarac mračnog pogleda, sa oznakom vojne policije VRS-a na desnom ramenu, brzim korakom prolazi glavnom gradskom ulicom. Sa njim dvije djevojke. Gole. Na gole grudi pritišću smotuljke odjeće.

Vojnik lijevom rukom drži jednu od njih za kosu, u desnoj mu pogolem nož. Druga djevojka hoda ispred njih, iz razbijenog nosa i posjektine iznad desnog oka krv joj se sliva niz lice i kapa na asfalt.

“Brže, majku vam jebem kurvanjsku,” urla Radomir Kovač zvani Klamfa. “Jebaću vam majku, ima da vas zakoljem i bacim u Drinu!”

“Udario me drškom noža u glavu, odmah mi je skočila velika čvoruga. Bila sam posve iscrpljena, prestravljena, noge me moje nisu mogle držati. Sva me snaga napustila”, ispričaće jedna od djevojaka 17 godina kasnije u svom svjedočenju pred sudijama Tribunala u Hagu.

Imala je 22 godine kada su je srpski vojnici odveli iz kuće u jednom od bošnjačkih sela u okolini Foče zajedno sa stotinama drugih djevojaka i žena koje će završiti u nekom od nekoliko logora za silovanje.

“Doveo nas je na ušće Ćehotine u Drinu. Ja sam ga samo gledala, ali nisam mogla dalje. U sebi sam mislila “Mene nećeš živu zaklati”. Kako je Drina bila nadošla, mislila sam baciću se u rijeku ali neću mu dati da me kolje”, govorila je djevojka, svjedokinja pod pseudonimom FSW-75.

U zadnji čas Kovač je odustao od svog nauma nakon što je pristigao njegov drug Jagoš Kostić i prenio mu da su neki Crnogorci ponudili po 500 maraka za cure. Isplativije ih je bilo prodati nego zaklati.

Kovač ponovo provodi djevojke, premlaćene, krvave i gole, kroz centar Foče. Prolaze kraj zgrade opštine. Gužva je, idu ljudi za svojim poslom.

Neki prolaze bez riječi, neki gledaju, prilaze, pozdravljaju se sa Kovačem prisno, upiru u djevojke, smiju se njihovoj golotinji. Niko, ama baš niko ni prstom ne mrda da im pomogne.

Nikom od tih ljudi u centru Foče vjerovatno nije bilo ni u primisli da bi jadnim curama trebalo pomoći. Jer, u njihovoj realnosti, Bošnjaci su bili dehumanizirani do te mjere da je opšti konsenzus bio da zaslužuju šta god da im se događa, bez obzira o kakvim strahotama se radilo.

U toj novoj realnosti nije bilo mjesta empatiji za narod poistovjećen sa virusom, “inferiornim genetskim materijalom koji izjeda zdravo tkivo srpskog nacionalnog bića”.

24 godine kasnije. Beograd, mart 2016., amfiteatar Fakulteta političkih nauka. Prostorija dupke puna dvadesetogodišnjaka, studenata i studentica FPN-a koji su došli da svjedoče panelu na kojem će se ukrstiti verbalni mačevi oko sugestivnog pitanja “Ima li prava i pravde u Hagu?”.

Panelisti su Kosta Čavoški, profesor prava i jedan od najglasnijih Karadžićevih pristaša, Goran Petronijević, Karadžićev advokat, i Nemanja Stjepanović, novinar i član beogradskog Fonda za humanitrano pravo.

Diskusija vrlo brzo degenerira u takmičenje između Čavoškog i Petronijevića u tome ko će groznije izvrnuti činjenice utvrđene u presudi Karadžiću i drugim predmetima, i ko će vulgarnije napasti Tribunal. Svaka od njihovih uvreda dobija gromoglasan aplauz publike.

Stjepanović pokušava da vrati fokus diskusije na dokaze uvrštene u presudu, ali je nadglasan galamom Čavoškog, Petronijevića i publike.

U jednom trenutku Čavoški počinje da ismijava presude koje se bave masovnim silovanjima u Foči, gdje je uvršteno i svjedočenje FSW-75. Njegove vulgarnosti o silovanim ženama dočekane su zaglušujućim smijehom i izrugivanjem iz publike.

Zaprepašten, Stjepanović pita publiku: “Vidim da ste se dobro zabavili, a znate li čemu ste se smejali? Znate li kako su ta silovanja po Bosni izgledala?

Znate li da su maloletne cure i malo starije punoletne devojke držali u kućama kao robinje, silovali ih nebrojeno puta svakoga dana? Vidim da je među vama 70% devojaka, pa vas pozivam da pročitate bilo koju presudu koja se bavi Fočom, pa mi javite da li ste se smejali”.

Mlada, lijepa djevojka iz trećeg reda odgovara: “Smejali smo se kada smo čitali presudu, zašto se ne bismo smejali sada?”

Ovo je bilo prije pet godina. Od tada sam spalio i ono malo iluzija što sam imao po pitanju sposobnosti srbijanskog društva da se razračuna sa svojim demonima, normalizovali ste ih. Ali makar se suzdržite sranja o "kočijašima" i "kurčenju".