Thread by @elisbektas

Hobi

(antipriča u suglasju s vremenom)

"Još od tinejdžerske dobi nisam imao hobi. Kao dječak volio sam sklapati modele borbenih zrakoplova, a potom ih strpljivo dotjerivati kako bi što više nalikovali zrakoplovima sa crnobijelih fotografija iz Bitke za Britaniju ili iz

sjevernoafričke kampanje. O da, bilo je divno baviti se time, časovi provedeni nad minijaturnim lovačkim aparatima učili su me ozbiljnosti, a u njima je bubrilo nešto toliko ohrabrujuće da je ponekad izgledalo kao nagovještaj zastrašujućeg.
Na polovini gimnazijskih dana to sam

jednostavno prestao raditi. Prva brijanja i prva prebiranja po klitorisima nekako nisu išli uz prste prekrivene modelarskim ljepilom. Kasnije će se ispostaviti da se to ljepilo ipak ne može u potpunosti ukloniti, ma koliko čovjek trljao prste.
Nisam stigao posve odrasti, a na

vrata roditeljskog stana već je zakucao rat, izazivački se smiješeći dok je pružao poziv dječaku u meni. Rat ko rat, prost ko pasulj i neopisiv ko orgazam, nema se o njemu baš puno šta reći, a malo je i sramota pričati o svemu tome.
Nakon rata počeli su me ubjeđivati. Jedni da je

taj rat najvažniji događaj u mom životu, drugi da je onaj prošli rat još važniji od njega. Ja sam im govorio da mene sve to ne zanima i da je najvažniji naredni rat, al haj ti to objasni budalama.
U nemogućnosti da se posve distanciram od takvih, a pomalo i vođen pragmatizmom što

se u čovjeku razvija s godinama, uzeo sam pisati o ratu. Red traume, red prirode, red ovoga, red onoga, pa sve to začinim vješto prikrivenim citatom iz neke od Heseovih knjižurina. To mi je počelo donositi solidne prihode, koji su se pojačavali kako sam u tekstove počeo ubacivati

stavove podesne za poistovjećivanje.
Novac me je učinio smirenijim i samopouzdanijim. Jedino što mi je išlo na kurac bili su hobisti. Ne svi, već samo filatelisti i filomemoristi. Od poštanskih markica i rata još i možemo imati nekakve koristi, ali samo posvemašnja budala može

tražiti tu korist u poništenim markicama i u sjećanjima na rat.
Došao je red i na ženidbu. Prvo zajedničko gnijezdo, zajedničke kupovine, druženja sa sličnim parovima i druga sranja nalik tome. Početni zanos udvojenosti ubrzo je počeo čiliti, ustupajući mjesto osjećanju

nedorečenosti i nedovršenosti.
Spas mi je donijela prodavnica otvorena na kraju ulice u kojoj smo živjeli, baš između pozorišta i benzinske. Prodavnica je bila veoma neobična, nalik na antikvarnicu Morta Cindera, samo što su artikli u njoj bili posve novi, sa deklaracijom. Tu su

se mogle nabaviti raznovrsne drangulije za kuću, ali i sasvim pristojni komadi namještaja i zgodni kućanski uređaji. Tako sam počeo navraćati u tu prodavnicu barem jednom mjesečno, svaki put pazarivši neku stvar zbog koje bih se poslije posvađao sa suprugom.
Ona je smatrala da je

neprilično trošiti novce na predmete poput kamina u obliku krematorijuma i osvježivača zraka u obliku gasne komore. Kada sam kući donio kartonsku kutiju na kojoj je pisalo masdžen, prvo se obradovala, pomislivši da sam kupio mahdžong i da ćemo ponovo provoditi vrijeme skupa.

A zatim je skoro poludjela shvativši da masdžen znači masovna dženaza.
To je bila veoma zgodna društvena igra, mada ju je čovjek mogao igrati i sam. Onima koji se sjećaju stonog nogometa, sa igračima na oprugama, biće lako opisati ovu igru: zelena podloška približno iste veličine

sa dvadesetak pravougaonih ulegnuća, kaburčića, u koje valja posložiti minijaturne tabute na unaprijed zadati način. Komplet za igru napaja se baterijama, pa se, položite li pravilno tabutiće u kaburčiće, iz zvučnika vrha podloške začuje dova u mp3 formatu.
Ne bih mogao reći

koliko sam večeri potrošio zabavljajući se tom igrom, posve odvojen od ostatka svijeta. Vrijeme provedeno nad zelenom tablom mogao sam tek naknadno i tek približno odmjeriti prema broju opušaka u pepeljari.
Supruga je u međuvremenu nabavila kornjaču da joj pravi društvo.

Valjda je dobila od bolesne komšinice ili tako nešto, više se ne sjećam detalja. Jednog dana, vrativši se sa redakcijskog sastanka, zatekao sam kornjaču kako gricka jedan tabutić. Sada sam ja poludio, baš kao i moja supruga kada samo donio masdžen u kuću, pa sam zgrabio čekić i

kornjači zdrobio oklop, a zatim je probio perorezom.
Da nije bila u odmakloj trudnoći, supruga bi zacijelo zatražila razvod. Ovako sam samo morao otrpjeti njezin plač i obećati da ćemo više vremena provoditi skupa. Ona se sa svoje strane saglasila da kupim novi komplet masdžena i

da je naučim igrati tu zaraznu igru.
Život je potom ušao u kolotečinu, ja sam zarađivao novac pišući uvijek jedno te isto, supruga je podizala sina, a navečer bismo gledali filmove, vodili ljubav, istina sve rjeđe, ili bismo igrali masdžen. Subotom smo odlazili kupovati po tržnim

centrima na periferiji. Kada je sinčini bilo sedam godina, na polici u Merkatoru primjetio je šarenu kutiju sa modelom Spitfajera Mk Vb u omjeru 1:72, uhvatio me za ruku i molećivo me pogledao, pogledom koji je ujedno bio i nekako svečan, kao da je govorio - oče, želim odrasti.

Nasmiješio sam se i potapšao ga po glavi, a onda dohvatio šarenu kutiju sa police i stavio je u korpu.
Na izlasku iz Merkatora, na onom prvom pješačkom prelazu, desilo se to što se desilo.
Ovu izjavu dajem bez prisile i pod punom materijalnom, moralnom i krivičnom odgovornošću i

nemam više ništa da izjavim, osim da ponovo izgovorim šehadet ukoliko je potrebno."
- Nije potrebno, reče Munkir, dok je Nekir izvlačio izjavu u tri primjerka iz pisaće mašine. Molim Vas, potpišite ovdje... Hvala...

To je to, sada možete ići, uskoro ćemo Vam javiti kakvo je rješenje donijeto o Vašem slučaju. Još jednom Hvala i ugodno vrijeme Vam želim.

Unroll please @threadreaderapp