U školu sam pošla kad je umro Tito. Sećam se sađenja 88 ruža u školskom dvorištu.
Sećam se reformi Milke Planinc, jer sam čekala sa bonom pred samouslugom da kupimo ulje i kafu.
Na studije sam pošla '92. Nema grejanja,strje...
Pila antibiotike UMPROFORa kad sam dobila upalu pluća.
Vozila se na jednoj nozi do Valjeva, vozovima koji su išli - kad krenu, da budem sa roditeljima vikendom...
Počela sam da radim na trećoj godini studija.
Privođena sam , kao novinarka, već tada, više puta.
Da bih rodila prvo dete, po lekove sam išla u Bugarsku, a imali smo kredit za asistiranu oplodnju...
Ostala sam bez posla između te dve trudnoće.
Posao van struke,3 godine. Trčanje između vrtića,Doma zdravlja i posla...
Pa opet redakcija, po 12 sati dnevno...
Zašto sve ovo pišem?
Zato što od 30 godina vodim razne zdravstvene bitke,sada možda i najtežu.
Zato što je život moje generacije...
I zato, da me niko više, nikada ne pita zašto ću svaku odluku njih tri o odlasku prihvatiti sa osmehom.
Poslednjih 8 godina radim sa decom i za decu.
Mnoga su izgubljena su, nesnađena, neurotična, pritisnuta, besna, bolesna, mučena.
I nemoj da mi dirate decu. Kakav svet smo im stvorili, ostavili, nadogradili?
Šta im nudimo?
Sramota je kad ih kudite u ovom našem vilajetu.