Thread by @elisbektas

Pripovijest o karafekama i marifetlucima jedne neobične družine

U onaj vakat kad je Sarajevom vladao strog i pravedan vladar po imenu Husref-beg, bila je to tek obična kasaba, kakvih je bilo bezbroj u nepreglednom padišahovom carstvu, pa se tad još nije moglo govoriti o duhu

ćaršije, bez kojeg danas teško da možemo zamisliti ovaj grad, što bi bio prijestolnica pameti, plemenitosti i poštenja, samo da u njeg nisu došli papci, Fočaci i Sandžaklije, koji ne samo da se rađaju krivi za sve, već takvi ostaju i tokom čitavog života.
Jednoga dana u

Husref-begovo Sarajevo, koje je tada bilo jedno veliko gradilište prepuno optimizma i pouzdanja u svijetlu budućnost, stigoše i dvojica drvodjelja odnekud iz Mašrika. Onako vrijedni, nisu birali poslove, pa i danas u Sarajevu možete vidjeti krovove koji počivaju na gredama što su

ih ruke ove dvojice majstora otesale, a koliko je njihovim rukama načinjenih tabuta struhlo na Alifakovcu, niko ne može tačno kazati, pa ćemo morati sačekati kijametski dan da to saznamo.
Poslije nekoliko godina njima dvojici, međutim, dosadi napornim poslom zarađivat nafaku, te

oni odlučiše smislit način da lakše zarade aspru, a ako je moguće i čitav dukat. Pokušavali su sa izradom raznih korisnih predmeta od drveta, ali čeljad za njih nije pokazivala zanimanje, pa njih dvojica ubrzo osjetiše oskudicu i neimaštinu. Možda bi se vratili tesanju greda i

pravljenju tabuta, da izbjegnu prosjački štap, da jedne večeri u džamiji ne upoznaše nekog musafira koji ih upita gdje se u ovoj čaršiji može konačiti.
- Ima nekoliko hanova, kaza mu jedan od drvodjelja, ali su uglavnom puni, pa da ne bi ostao bez krova nad glavom, pođi s nama

ako ti ne smeta spavat na slamarici, jer za kreveta i šilteta još nismo zaradili dovoljno blaga.
Musafir sa zahvalnošću prihvati ponudu, ali te noći jedva da je sklopio oči, jer je drvodjeljama bilo zanimljivo eglenisat i muhabetit sa ovim neobičnim garibom, koji se pokaza kao

razborit i zanimljiv sagovornik. Kad je svanulo, musafir se spremi za nastavak svog putovanja, pa se još jednom zahvali na gostoprimstvu, ovako govoreći
- Već dugo sam na putu, a jednako mi dugo još valja putovati, pa nemam uza se blaga da vas njime nagradim što me ne pustište da

provedem noć napolju i naspavam se ko insan, al ću vam dat jedan koristan savjet, od kojeg možete steći dovoljno blaga za život bez neimaštine. Koliko vidim, ova se čaršija naglo razvija i u nju pristiže sve više čeljadi i sve više para. Zato smislite neki proizvod koji nema

jasnu svrhu i za kojim niko nema potrebe, osim onoga koji hoće pred drugima pokazat da je toliko imućan da može i besmislice pazarit. Kad prvi ugledan i bogat insan kupi taj proizvod, pazar će poslije ići sam od sebe, jer će se mnogi povest za njim.
Kad je musafir otišao, njih

dvojica stadoše smišljati šta je to što nema svrhu i što nije nikome potrebno. Odbaciše nekoliko ideja, ali kad jedan od njih dvojice predloži da izrađuju i prodaju drvene majmune, onaj drugi pljesnu rukama i radosno uzviknu
- Allah te nagradio, brate moj.
Već sutradan poručiše

dosta bukovine i dubovine, pa se s novim žarom baciše na posao. Morali su, međutim, riješiti jedan ozbiljan problem u kojem su se preplitali akaid, fikh i estetika. Tadašnji su zakoni, naime, najstrožije zabranjivali da se umjetnošću podržava život i da se živa bića prikazuju

putem slika ili kipova. Problem su riješili tako što su ćutuk drveta malo otesali i izbrusili, a mušteriji bi objasnili da je to majmun koji se poput ježa šćućurio da se zaštiti od zime, baš onako kao što rade majmuni u njihovoj postojbini, mada nikad ne kazaše gdje je i kako se

zove ta njihova postojbina. No uz tako logično objašnjenje, mušterijama nije preostajalo drugo neg da drvodjeljama vjeruju na riječ, a glas o novotariji očas se proširi kasabom i drveni se majmuni počeše prodavat ko halva, pa uskoro skoro da nije bilo uglednije i imućnije kuće u

Sarajevu u kojoj nije bilo barem nekoliko šćućurenih majmuna.
Dobra zarada nije pokvarila drvodjelje i oni se ne prepustiše lagodnom i rastrošnom životu, već nastaviše još vrijednije tesat i brusit ćutuke bukovine i dubovine i slagat ih na police u dućanu i u svojoj magazi.

Jednoga dana u dućan uđe nekakav gurbet, koji je pažljivo zagledao izložene drvene majmune, prije no što uperi prst na jednoga i upita
- Pošto je ovaj ćutuk?
- Nije to ćutuk, ljutito odbrusi jedan od dvojice drvodjelja. To je šćućureni majmun.
- Ja prav stojim da je to ćutuk,

istraja gurbet na svojoj tvrdnji. A vi možete kazat da je ovo bilo šta što vam padne na um. Šćućureni majmun izgleda posve drugačije, a ja to najbolje znadem, jer sam se nebrojeno puta znao isto tako šćućurit da se zaštitim od zime.
Drvodjelje se naljutiše na gurbeta zbog toga

što govori takve laži kojima im ruši ugled i nanosi štetu u poslu, pa predadoše arzuhal kadiji, koji istoga dana izvidi slučaj i presudi da je gurbet zlonamjeran i lažljivac i da za kaznu mora platiti globu od jednog dukata, te napustiti čaršiju prije akšama.
- Ne može jedan

gurbet nešto bolje znat od čitave čaršije, a čitavo Sarajevo pouzdano znade da ono što drvodjelje prave nije drugo do li šćućureni majmuni, zaključi kadija svoju presudu.
Gurbet u huji stisnu šake, ali bijaše dovoljno pametan da stisne i usta, ne dopuštajući da iz njih izađe još

koja neoprezna riječ, zbog koje bi novu globu morao platiti. Pred akšam je napustio čaršiju koja se zlatila pod zracima zalazećeg sunca. Gurbet se okrenu da još jednom pogleda to neobično mjesto u kojem su vladali neobični zakoni, pa ovako kaza, i samome sebi i još nekom koga tu

nije bilo ili ga barem nije bilo moguće vidjet
- Čaršija koja ima ovakve drvodjelje i ovakve kadije nije zaslužila proć nekažnjeno, a ja ću je kaznit kaznom koja je tačno po mjeri prekršaja.
Gurbet onda protrlja dlanove pa pucnu prstima obje šake, promrmljavši tri ili četiri

nerazumljive riječi. Ne znamo da li zaista zbog toga, ali znamo da upravo u tom času oživješe svi drveni majmuni što ih je bilo u Sarajevu, pa utekoše iz kuća u koje su bili prodati i iz dućana i magaze dvojice drvodjelja, te se udružiše u čopor koji je stao majmunisat i pravit

svakakve karafeke po čitavoj čaršiji. Noću su se bivši drveni majmuni smještali po skrovitim mjestima, a neki su odlazili konačiti po kućama u kojima su živjeli dok su još bili od drveta.
Majmuni se brzo odomaćiše u Sarajevu, a čopor se stade uvećavati prinovama i uskoro se

stanovnici toliko obikoše na prisustvo te čudne družine, da na nju više nisu obraćali pažnju. Ako mislite da nije tako, upitajte nekog današnjeg Sarajliju da vam kaže šta znade o drvenim majmunima, pa ćete vidjeti da je pripovijest o njima posve zaboravljena i da današnja čeljad

ne umije prepoznat majmuna, pa sve kad bi im on gurao prst u oko.
Taj veseli i nestašni majmunski čopor i dan-danas živi u Sarajevu, ali ga može vidjeti samo onaj ko umije oči i lice vodom donijetom iz rijeke Jordana, a onda ih posuši listovima iz Rumijevih Mesnevija. Ako bi neko

to učinio, vidio bi da, uprkos majmunlucima, karafekama i marifetlucima, u tom čoporu ipak vlada nekakav red, jer čopor sebi bira svog vođu, odnosno kana. A taj majmunski kan, e to je taj duh ćaršije, bez kojeg skoro da ne možemo zamisliti današnje Sarajevo.

Ja sam vam, evo, ispripovijedao ono što sam čuo, a jel odista tako bilo, Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp