Thread by @elisbektas

поштое дан веч одмако ево и мало више од само једне реченице о питању патриотизма

Premda se čini da je o fenomenu patriotizma i o njegovim različitim otjelotvorenjima u stvarnosti rečeno sve što se imalo reći, to ne pomaže smanjivanju napetosti, pa čak i netrpeljivosti, u

diskusijama između zastupnika različitih lica patriotizma, među kojima dominiraju ono iskeženo ka stvarnom ili zamišljenom dušmaninu i ono koje se uljepšava pred ogledalom, a te diskusije dobiju na žestini ukoliko im se priključe oni koji u patriotizmu vide samo nakazni ideološki

konstrukt, nepriličan čovjekovom duhu i nepotreban u društvu koje teži ka modernitetu i ka budućnosti. Nije teško dokazati da kolektivno iskustvo ljudske vrste daje za pravo ovim potonjim, no jednako je lako u tom kolektivnom iskustvu, poznatom i kao povijest, pronaći i takve

dokaze koji će za pravo dati i ostalim učesnicima u diskusiji. No kolektivno nam iskustvo vrste nudi i još jedan dokaz, onaj koji veli da je nerazborito, pa i opasno, članove jednog društva utjerivati u patriotizam prijetnjama i ucjenama, jednako kao što je nerazborito, pa i

opasno, pozivati ih da od patriotizma odustanu u ime nekakvih apstraktnih, univerzalnih ciljeva. Oni koji obavljaju jedan od ta dva nerazborita i opasna posla samo nude dokaz vlastitog nerazumijevanja predmeta kojim se bave, jer i jedni i drugi polaze od implicirane pretpostavke

da je patriotizam cilj, a ne sredstvo, te bi tako jedni da povedu čitavu zajednicu ka tom mitomanskom cilju, a drugi bi da ga zamijene nekim drugim, također mitomanskim ciljem. Ja se ovdje neću upuštati u ocjenjivanje formi patriotizma, jer mi moj mačji skepticizam govori da bi

se takvo pregnuće nužno moralo pretvoriti u navođenje bezbrojnih primjera iz povijesti čovječanstva, iz kojih bi bilo nemoguće izvući bilo kakav smislen zaključak, koji ne bi bio oblikovan i određenim ideološkim diskursom, već ću vas samo podsjetiti da nam povijest pruža primjere

u kojima je određena forma patriotizma, koja se u jednom društvenopolitičkom i vremenskoprostornom okviru pokazala kao zaslužna za opstanak ili čak za napredak, u nekom drugom okviru pokazala kao smrtonosna klopka u kojoj su zgasnula nadanja ne samo u napredak, već i u puko

preživljavanje. Upravo je stoga danas moguće pronalaziti opravdanja za različita otjelotvorenja patriotizma, te za adepte tih otjelotvorenja iz prošlosti, čak i kad su oni, u svojoj revnosti da ostvare cilj za koji im je patriotizam bio sredstvo, činili djela zbog kojih bi ostali

s one strane čovječnosti i civilizacije, samo da ta djela nisu činili za zajedničku stvar. No postoji jedna forma patriotizma za koju je upravo nemoguće pronaći bilo kakvo opravdanje, jer jednostavno ne postoji zabilježen slučaj njene isplativosti njenim sljedbenicima, a to je

karikaturalni, na silu konstruisani patriotizam, koji postaje svrha samome sebi, odnosno samome sebi cilj. Takav karikaturalni patriotizam, odnosno njegovi fariseji, užasava se od mišljenja i preispitivanja, svjestan da bi čak i prilično površno mišljenje očas uzdrmalo plastične

stubove na kojima počiva, a koje nastoji prikazati kao granitne. Karikaturalni patriotizam, koji počiva na konsezusnom prihvatanju neznanja i straha kao bedema pred složenim svijetom sastavljenim od različitosti, ostavlja svoje zastupnike i svoje sljedbenike odsječene od tog

svijeta, kao u kakvoj napuštenoj pustinjskoj tvrđavi, da tamo skapaju, očekujući pomoć koja ne stiže i koja nikada neće stići, jer je vapaj za pomoć upućen idolima prošlosti, po pravilu lažnim ili barem pogrešno percipiranim, umjesto nekom ko bi je odista mogao pružiti. Problem s

karikaturalnim patriotizmom, zbog kojeg mnoga društva stenju pod njegovim teretom, jeste to što je, kao i svaka bižuterija, lagan za proizvodnju i održavanje, te što svojim zastupnicima donosi masne prihode, a svojim sljedbenicima iluziju da nose skupocjen nakit, plaćen cijenom

koja im se čini ništavna, ali koja, uslijed duhovne i civilizacijske inflacije, očas postaje zastrašujuće golema - cijenom vlastitog znanja i vlastite odvažnosti da budu dijelom svijeta. Predugo zapuštena društva, kakvo je ovo ovdje, sklona su vjerovati da je to gordijevsko

klupko karikaturalnih patriotizama nužnost i jedina mogućnost, pa stoga gasnu između raznih Nerzuka Ćuraka koji pozivaju na odbacivanje patriotizma, odnosno patriotskog narativa, raznih Dina Mustafića koji pozivaju na patriotizam kao demonstraciju ljubavi i znanja i raznih Filipa

Mursela Begovića, koji pozivaju na patriotizam kao jaram, čije odbijanje ima biti kažnjeno bičem ili barem kolektivnom ucjenom. I upravo stoga ovo društvo ne može poroditi glas koji bi uzviknuo - hajte malo u tri pičke materine skupa sa svojim karikaturalnostima i pustite one

koji svoj patriotizam žele njegovati kao stamenu odbranu od prijetnje da to čine, ali tako da odista budu vični vještinama odbrane, a ne tako što će za sebe po društvenim mrežama uzvikivati da su gazije, pustite one koji svoj patriotizam žele njegovati kao cvjetove duha, ali tako

što će odista uzgajati znanje, a ne pod njega podmetati plitke parole što su ih naučili u djetinjstvu i pustite one koji ne žele imati nikakvog posla s patriotizmom da tog posla i nemaju, ali tako što će to nemanje posla biti plod zahtjevnog i beskompromisnog mišljenja, a ne

frustracije što se nisu uspjeli svrstati među one koji raspodjeljuju zaradu od karikaturalnog patriotizma. Jer sve su to samo sredstva za koja takvi misle da su ciljevi, te kojima izmiče i po svoj će im prilici još zadugo izmicati pitanje svrhe, ali vi se nemojte baviti njihovim

problemom, već sebe zapitajte znate li razlikovati sredstvo od cilja i imate li hrabrosti promišljati pitanje svrhe ili vam je ipak lakše kao i do sad svrstavati se za ili protiv raznih Ćuraka, Mustafića, Begovića, Zahiragića... A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp