Tok ljudskog vremena gladak je i neprekinut, ne obazire se na prepreke niti troši snagu na njihovo savlađivanje već ih jednostavno zaobilazi. Povinuje se jedino gravitaciji beskonačnosti, mada neki učenjaci tvrde da je tu ustvari riječ o
gravitaciji ništavila, onako kako se voda pokorava zemljinoj. To ipak ne znači da vrijeme svakog čovjeka teče jednakom brzinom. Nečije juri maticom, a nečije, opet, lagano miluje obale i zavlači se u korijenje vrba što tu rastu. Nečije vrijeme usisa vir, pa ga vrti ukrug sve dok
ne dođe do dna koje ga oslobodi i omogući mu da nastavi teći dalje ili dok ga vrijeme drugoga ne potisne iz tog spiralnog kola. Mnoga se ljudska vremena vuku po dnu korita, noseći na plećima težinu onih sa površine i ne tužeći se što nema svjedoka koji bi im pružio riječ utjehe
ili ohrabrenja što moraju trpiti tamu i studen i zaostajati u putu. Nije, ipak, naročita blagodet ni ako nečije vrijeme teče površinom. Tada je njegova tvarna priroda ranjivija i podložnije je promjeni agregatnog stanja. A šta raditi sa vremenom koje više nije tečno, koje se
zaledilo ili čak isparilo?
Džinnsko se vrijeme, međutim, kreće drugačije, poput nekog četvrtastog točka koji miruje, pa se iznenada preturi uz nečujni tresak i bez prethodnog nagovještaja da li će se pokrenuti unaprijed ili unatrag. Još je bitnija razlika u odnosu na ljudsko
vrijeme, to što džinnsko nije izdijeljeno na manje jedinice, niti ga je moguće dijeliti. Sam jezik, bez pomoći slika i brojeva, nije alat dovoljno precizan da se njime objasni morfologija i dinamika džinnskog vremena, pa je najpribližnije uporediti ga sa antimaterijom u crnim
rupama, pojavom o kojoj također imamo samo maglovitu i hipotetičnu predodžbu. Bitno je znati i to da između početka i kraja jednog džinnskog sata vrijeme ne teče, ali i ne stoji. Unutar tih granica ono jednostavno postoji, zgusnuto i u ljudima nepojmljivoj dimenziji.
...
Proteklu sam noć probdio nad jednom pjesmom. Čitava noć za samo jednu pjesmu koja čak nije moja!
Pismo
u ispražnjenoj roditeljskoj sobi još je samo
noćni ormarić sa ogledalom ostao i brižljivo
složeni svežnjevi novina na kojima se suše
organski uzgojene molitve
od eteričnih isparenja suze oči vjernicima
na tapiseriji koju je dedo donio s puta
davno
još dok su u parku iza zgrade danju
živjeli tigrovi i indijanci a noću
logorovali u filmskim bitkama
desetkovani bataljoni
i prošle sam godine sušio molitve
osmog dana napala ih je buđ i soba je
mojom krivicom smrdila po truleži
jer sam ih položio na novine sa smrtovnicama
još svježim
ovaj sam put sve propisno uradio
četrdeset dana nužnih za sušenje
navršava se u petak i odmah ću ti
poslati jednu teglicu
vidjećeš
ove se molitve
prosto tope u ustima
...
Dok sam se mučio birajući riječi za odgovor prijatelju koji je pjesmu poslao bez ikakvog objašnjenja, čak
i bez pozdrava, stavljajući mi tako do znanja da ne očekuje ništa manje od sočne pohvale, četvrtasti se točak, težak kao da je od bazalta, pokrenuo i potmulim treskom označio završetak starog i početak još starijeg džinnskog sata. Da mukli i izobličeni odjek nije uznemirio jato
vrana koje zagraktaše kao pred nepogodu, ja bih ga vjerovatno pripisao bezazlenim slušnim halucinacijama uslijed umora. No zlokobno me graktanje podiže sa stolice i odvede na balkon na čijoj je ogradi stajala jedna od vrana iz raspršenog, kakofoničnog jata.
- Baš ste me pošteno uplašile svojim kreštanjem, rekoh uz osmijeh crnoj ptičurini koja me posmatrala iskošene glave
- Izvini, odvrati vrana, nije nam to bila namjera. Graktale smo da odagnamo vlastiti strah.
Pomislih da sam poludio i nastavih voditi ovaj neobični razgovor.
- Ne razumijem zašto ste se uplašile i ne razumijem zašto se ljudi stresu od nelagode kad noću čuju vaše graktanje ni zašto ga smatraju za nagovještaj nečeg zloslutnog, ako ne i užasnog?
- Nas je uplašila lupa četvrtastog točka, a vi se plašite našeg glasa jer u podsvijesti nosite drevno vjerovanje da smo se, kao Kronove službenice, hranile mesom dječaka njemu prinijetih na žrtvu.
Stresoh se od gađenja posmatrajući njen predimenzionirani, kupasti kljun i zamislivši kako njime izvlači parčiće crijeva iz utrobe dječaka sa maramom oko vrata i bukvarom ispred sebe.
- Zar ste se odista hranile ljudskim mesom?
- Glup si i nepristojan, reče ptica uvrijeđeno. Vrane ne žive eonima niti svoja predanja pohranjuju u knjige. Kako bih ja mogla znati šta se odista zbivalo u Arkadiji Kronovog doba? Pa čak i da je ta odurna glasina istinita, s kojim pravom meni, koja sam se izlegla pretprošlog
proljeća, upućuješ taj optužujući pogled?
- Znači, ne hranite se mesom?
- Tu i tamo ostacima goluba kojeg je mačka pridavila, pošteno priznade vrana, ili psetom kojeg je auto zgazilo, ali uglavnom smo orijentisane na vegeterijansku ishranu.
Lukavošću sadržanoj u hinjenoj indolentnosti pokušah iskamčiti odgovor na pitanje koje me je uznemiravalo.
- Mislio sam na ljudsko meso, naravno, ako bi se slučajno ukazala prilika.
- Kakva crna prilika, ljutito zakrešta moja tamna sagovornica premećući se s jedne noge na drugu, kad već hiljadama godina zatrpavate i skrivate svoje leševe kao što svrake skrivaju ukradene drangulije.
- Bježi mi s očiju gaduro, procijedih stežući šake.
Vrana raširi krila i nezgrapno uzleti na granu iznad balkona, pa mi sa nje dobaci
- Ne izazivamo mi zemljotrese i ne pokrećemo ratove, licemjerčino! Mi smo obične službenice. Otkud ti pravo da osuđuješ? Ili si već zaboravio strast s kojom si otišao u rat?
Nakon tih riječi oboje smo zanijemili na nekoliko časaka. Tišinu prekide njen pomirljivi graktaj.
- Nije ovo u redu, ne treba da se svađamo. Uostalom, ja tebi dugujem zahvalnost.
- Kakvu zahvalnost?
- Razgovorom si mi pomogao da potisnem strah pred topotom četvrtastog točka. A hvala ti i na gozbi koju si priredio mom plemenu.
Okrenuh se bez riječi i vratih se u sobu pretrnuo od noćne studeni koja mi se uvukla u kosti. Sjedoh da zapalim cigaretu pa zaplakah. Plakao sam sve
do izlaska sunca, a onda pomislih da bi mi baš prijala jedna sušena molitva.
Фотогенични мост Хајрудинов срушен је крајем ратне деведесет и треће године, прискрбивши својим падом у Неретву велику омразу Хрватима, како оним из Херцеговине, тако и онима из Загреба. У то време био сам командир чете у Алијиној, како је овде
воле звати, војсци, држећи положај на вероватно најтврђем окршајишту у Лашванској долини, покрај некоћ неугледне, а сад неугледне и блештаве касабе зване Витез. Премда сам успео да потиснем већину својих сећања из тог периода, веома добро памтим потрес којег је у мени изазвала
вест о рушењу моста. Двадесеттрогодишњак са теретом којег би требало да носи тридесеттрогодишњак, помислио сам на час да је то крај света каквог знамо, крај света у којем човек може имати ослонац и упориште. Разумећу много касније да наши ослонци нису мостови, већ илузије и
Osman je uživao u prilici da skoro čudotvorno oplemenjenim čulima iskusi nove, dotad nepoznate senzacije. Dr.Karahmet je obavio savršeno uspjelu operaciju, koju ne bi bilo netačno nazvati ni čarolijom ili alhemijskim zahvatom u najdublje tajne neurologije.
Nekada su za dosezanje takvih vrhunaca ljudskog pregnuća bila potrebna stoljeća ili decenije, ali tok se vremena odskora ubrzao u mjeri koja izaziva nevjericu. Osman se sjećao kako je još samo prošle godine češkao svog mačora Šamšira, zavideći mu na sposobnosti da u trenu uoči
tek izlegle insekte, skoro nevidljive ljudskom oku. I kako je sa rezignacijom prihvatao biološka ograničenja vrste kojoj pripada. A onda su se događaji počeli odvijati kao na filmu. Mladog i perspektivnog operativaca Obavještajno-sigurnosne agencije, savršenog zdravlja i pri tom
žedan sam i žurim u kafanu u kojoj će mi podmetati bižuterijsko vino a ja ću pristajati na tu sitnosopstveničku prevaru
jer sam žedan
no prolaz koji vodi do odredišta zakrčen je i moram usporiti hod pri tom se plašeći za vlastiti život
jer moja žeđ narasta geometrijskom progresijom
sve joj ovdje pogoduje
i coktavi automobili i tuđi strahovi od impotencije i zamjenice u pluralu koje poput mitraljeskih kuršuma zvižde ulicama i rikošetiraju pa pogađaju i naizgled zaštićena mjesta
strpi se još malo obuzdavam je neće ovo dovijeka
a žeđ raste pa raste i mjerka prepreku u prolazu
zgođušnu ženicu čiji bi bokovi još uvijek umjeli pretvoriti kakav kurčić u skiptar vladara samo kad izgriženi nokti na rukama i iskrzani lak na nožnim prstima
Sklonost jednog mahnitog djeteta ka opasnim i pogibeljnim igrama
Još od najranije životne dobi što će reći kad sam bio posve sitno dijete tako ko što su sad neki među vama, mene su vazda privlačile opasne i pogibeljne igre i drugi oblici zabave. Što veća opasnost i pogibelj
to je moja znatiželja i strast kojom sam se prepuštao takvim igrama bila veća. Ne znam pouzdano otkud meni ta sklonost ali najvjerovatnije sam je dobio u nasljeđe od svog babuke koi je iza onog tamo rata također volio igrat opasne a uzbudljive i vesele igre pa je tako jednom
na imanju našao artiljerijski upaljač od sitnog topa protivkolca što je ustašama ispao kad su se u žurbi pakovali za jedan duži i višegodišnji odmor, pa je ošinuo čekićem po tom upaljaču i tako ostao bez prsta. Ta zgoda od njega je načinila pravog pacifistu i mirdžiju jer je