Thread by @elisbektas

Pršti, pršti bijela staza

Silna je moć data sjećanju, pa i onom najneznatnijem, koje više nalikuje udaljenom, brijegom skrivenom odbljesku munje, nego jasnoj i osvijetljenoj slici sa precizno i brižno određenim mjestom na zidu. Katkad takav treptaj sjećanja, prizvan nekim

slučajnim i do nemjerljivosti sićušnim, umu neraspoznatljivim povodom, umije da pokrene onu rijetko korištenu sposobnost duše da se bori protiv nepodnošljive dosade i učmalosti života.
Krenuli jednom prijatelj i ja do Vlašića. Prolazeći kroz Vitez zastali smo da kupimo cigarete i

osjetili da miriše na snijeg. A ako u Vitezu miriše na snijeg to znači da ga je na Vlašiću nebo izdašno ispustilo. Nije bilo potrebe upuštati se u avanturu, a jeste avantura ići gore u mrak, sa ljetnjim gumama. Umjesto toga, svratili smo u restoran u blizini položaja koji je tako

silovito obilježio i njegov i moj život. Svi drugi toponimi izgubili su u mojoj svijesti odrednicu položaja i postali sasvim obična mjesta, većini kojih više ni ime ne pamtim kako treba, ali ovo mjesto je ostalo položaj. Ne znam, niti sam tragao za odgovorom zašto je to tako.

Nisam se ostrašćivao spram tadašnjih protivnika, niti sam njegovao strast za ono što je trebalo da branim. Čini se da, dajući tom parčetu zemlje skoro mitsku dimenziju i čuvajući ga u sebi kao svoj jedini preostali položaj, na njemu branim svoju tadašnju nevinost, svoju mladost i

sve one opsjene koje, ma koliko slabe i smiješne bile, ipak ispuniše svoj zadatak, ne dopuštajući da se pretvorim u potpuno odraslog, mjerama prosječnosti i kompromisa određenog čovjeka. Između tog mjesta i Zenice stoji greben zvani Vjetrenice, preko kojeg vodi krivudav, izlokan

put, koji se od Viteza strmo diže uvis, a potom se, zastajući nakratko na samom vrhu prevoja, kao da želi uživati u prelijepom pogledu, još strmije obrušava prema Zenici.
U zimu koja je, mislim, bila druga ratna, sa četom čiji sam, protivno svojoj volji, zapovjednik bio, držao

sam položaj koji se objema stranama činio iz meni zauvijek nedokučivih razloga neopisivo važan. Nije to bio običan položaj, sa polu ili cjelodnevnim smjenama u fortifikacijama a potom sa odmorima u kakvom selu. Ne, tu odmora nije bilo niti ga je moglo biti, mjesto je bilo duboko

usječeno u protivnički sistem odbrane i pod pritiskom sa tri strane tako da je svaki bespotreban ili suvišan pokret bio ravan samoubistvu. U duguljastom selu koje je imalo za Bosnu nevjerovatno lijepe izlaske i zalaske sunca, čak i zimi, rasporedio sam vojsku po kućama koje su se

pretvorile u male planete. U kućama se spavalo, jelo, razgovaralo, borilo. Udaljenost od protivnika na vrhu tog klina mjerila se metrima, pa obilazeći položaj često nisam ni nosio pušku, jer su pištolj i par bombi za tu udaljenost bili sasvim dovoljni.
Bio sam tada najmlađi

zapovjednik čete u bataljonu a vojska mi je bila proleterska, rudari i željezarski radnici, pa kao takvi baš i nismo nosili znak pripadanja i bili smo najpodesniji da nas češće no što je red šalju u taj uzavreli kazan. Jedne prilike smjena nam nije poslata više od dvije nedjelje.

Opasnosti koje rat nosi sa sobom činile su se ništavne spram činjenice da nismo imali drva za ugrijati se, a hrana je bila svedena na dvije porcije posne riže ili leće dnevno. Kada smo, onako izgladnjeli i sa licima kao od pergamenta uslijed smrznutosti, konačno dobili zamjenu,

dva dana nakon što smo uspjeli čak i proširiti dodijeljeni nam prostor u nečemu što je više bio vrisak i grč i bijes nego vješto vođena vojnička operacija, postrojio sam četu da bih izvršio smotru prije polaska na marš. Naravno, u to vrijeme o gorivu, samim tim i o motorizovanom

transportu nije moglo biti ni govora. Do Zenice nekih desetak kilometara udaljene valjalo je pješke. Nije to u normalnim okolnostima bio neki strašan napor, znao sam kao momčić čak i do Travnika pješke otići ali tada nam je put koji nas je očekivao izgledao kao Maov Veliki marš.

U to sam vrijeme nosio nadimak Španac. Bio mi je drag, jer je u njemu bilo sadržano sve što sam volio i sve čemu sam pridavao vrijednost i značaj. Sa takvim nadimkom nisam mogao dopustiti u to vrijeme tako uobičajenu pljačku. Vojnici su znali da to ne bih trpio, pa nisu ni

pokušavali prigrabiti kakvu sitnicu. Četa je stajala u mraku i izgledala je kao gomila ilovače nabacana na snijeg, one od koje nam je predak načinjen. Pogled izbliza bio je još groteskniji, kao da su preda mnom stajali razbijeni ostaci svih vojski koje su ikada hodile Balkanom.

Najednom sam uočio jednog od svojih boraca kako nevješto nastoji da sakrije nekakav predmet iza leđa, očigledno nešto što mu ne pripada, jer tada je svaki od nas cjelokupno svoje blago, ranac i pušku, mogao ponijeti okačeno o ramena. Prišao sam mu, ne znajući kako ga kazniti jer

se usudio krađom prljati moj rat, dok ja njegov nisam prljao niti sam za njega uopšte mario, a onda sam uočio da su u pitanju sanke, obične, dječje, drvene sanke. Pogledao sam ga zbunjeno, a on je, pomalo uplašeno, rekao: „Komandiru, za djecu je, nemam im šta drugo ponijeti."

To da se okrenem i pustim ga da djeci ponese takav, obilježen, poklon nije bila čak ni odluka (ah, kako su spram takvih časova lagane i slasne odluke kojima se ljudi šalju u smrt). Jednostavno sam se okrenuo, uzdrman, urušen, rad da zaplačem i učinio bih to, samo da me nije bilo

strah da se vojska ne uplaši što ih vodi čovjek koji je pomjerio pameću. Ko bi im mogao objasniti da je upravo u tim sankama bila sadržana sva nevoljnost jednog svijeta, sva bol za jednim davno okončanim djetinjstvom, sva praznina nastala pred ustuknulim ljubavima.
Uspon ka

Vjetrenicama nije bio lagan. Padao je gust snijeg, čija je jedina prednost bila to što nas je zaklanjao od protivničkih očiju, a led pod nogama činio je da svi hodamo nesigurnim korakom, kakvim je, vjerujem, Eleazar hodao kad je nakon tri dana dignut iz groba. Ispod vjetreničkog

prevoja, na strani koja se spušta prema Zenici, ima jedna česma koja nekim čudom nije zaledila te noći. Tu smo bili propisno zaklonjeni od pogibelji koja je mogla doći u vidu šušteće smrti sa krilcima, ispaljenoj iz 82-milimetarske minobacačke cijevi, pa sam vojsci dao predah, da

se malo osvježe i zapale cigaretu, a ja sam se sklonio u stranu, gledajući put koji je vodio ka gradu. Da nije bio uokviren rijetkom šumom, teško da bi i pažljiv posmatrač mogao uočiti da je riječ o cesti.
A onda se u meni javila šeretska, svebuntovna misao. Ma, nije ni misao to

bila već imperativ porođen iz protivprirodnog zagrljaja snijega i krvi koje je još do maločas u izobilju bilo. Okrenuo sam se i najautoritativnijim oficirskim glasom pozvao k sebi svog zamjenika i vojnika koji je zarobio sanke. Zbunjenom zamjeniku sam izdao kratke upute o

vraćanju jedinice u kasarnu i rekao mu da ću ga tamo čekati, a nezakonitom vlasniku sanki na kojima nisu bile zahrđale samo čelične potkove, već i tuđi smijeh u igri, nije trebalo ništa reći. On je, začudo, bio od onih koji umiju čitati iz pogleda, pa me je poštedio potrebe da ga

zbunjujem riječima, objašnjavajući mu šta želim s njegovim poklonom djeci.
Sjeo sam na sanke, prebacivši pušku preko grudi da mi se ne bi zabila u slabine ukoliko padnem, i otisnuo se niz strminu. Nagib je bio velik, a ja dugo nisam upravljao sankama, pa sam se s početka pomalo i

plašio. Pahulje su me šašoljile po licu kao neki rani poljupci, a vjetar je odneo rat u pičku materinu. Počeo sam se najednom smijati, veoma glasno, ne razmišljajući da tuda može naići neka druga jedinica i pomisliti ko zna šta. Spust nije trajao dugo, možda dvadesetak minuta, no

takvi se trenuci ne mjere zemaljskim mjerilima. Nikada u svom životu nisam bio više dječak nego u tom času, toliko srećan i vedar da mi je ne jednom na pamet pala misao da sam se tada zadužio kod neba i da je muka koja me je kasnije obilježila u stvari samo plaćanje duga jer sam

se drznuo osjetiti vedrinu koja se daje samo melecima i sasvim maloj djeci. Nekoliko puta sam se prevrnuo, neumjereno goneći krhko prevozno sredstvo. Ostajao bih neko vrijeme u ležeći na leđima i gledajući igru snijega koji je plesao po muzici stvaranja svijeta, a onda se opet

otiskivao nizbrdo, kroz kraj koji sam koji mjesec ranije oslobađao od onih koji su Zenicu htjeli oslobađati od mene. Ne, tada mi to nije padalo napamet, tada sam, jureći kao sumanuta munja niz ledenu podlogu, bio oslobođen svake muke, svake spekulacije, svake misli koja bi mogla

nagrditi čarobnu ljepotu te januarske noći.
Kad sam stigao do predgrađa Zenice, bilo je već kasno u noć i policijski sat već je uveliko bio na snazi, otrijeznio sam se, zapalio cigaretu, pušku propisno okačio o rame i krišom, da me ko ne vidi kako vučem sanke za sobom,

rubom grada dovukao se do kasarne. Dalji događaji nemaju značaja.

Unroll please @threadreaderapp