Thread by @elisbektas

Između sergije i melanholije

Zbilo se tako ljetos da me je kao avet proganjala jedna riječ koju je Dževad Sergija Karahasan izrekao u sklopu reklamne akcije povodom njegove nove knjige. Ta riječ je melanholija. Nalupetao se Dževad u skorije vrijeme i drugih gluposti ali meni

lično teško je pala samo ta sa melanholijom i sa njegovom tvrdnjom da od nje bolujemo kao od kakve bolesti. Sad će neki među vama kazati da je Dževad u pravu, a drugi će kazati da možda nije u pravu, ali da to nije ništa strašno i da mu se takva sitnica može halalit, a ja ću vam

evo odmah objasnit da su i jedni i drugi u zabludi, a evo i zašto.
Prije svega, melanholija je stanje bolesti duše, ali to ćemo ostaviti psiholozima i psihijatrima, a mi ćemo pogledati melanholiju u širem smislu i odmah ćemo uočiti da je to jedno žalovito stanje duše, prepuno

tuge i nostalgije, u kojoj nema ničeg šićardžijskog. Sve u svemu, jedno veoma tegobno, ali i veoma gospodstveno stanje duše. Melanholija je sklona mašti, ali ta mašta nije mašta optimiste ili aktiviste koji njome istražuje budućnost. Mašta melanholije radije će otići u prošlost,

ali ne sa ekskurzijom već sama, kao kakav razočarani ljubavnik ili hadžija koji više ne zna čemu ide obaviti hadžiluk. Ili će otići u stranu od ovog našeg vremena, u onu dimenziju u kojoj vremena možda i ima, ali u kojoj ono ništa ne znači i u kojoj se njime ništa ne mjeri.

Melanholija svoj melem nalazi u estetici i to onoj starinskoj, u kojoj se stapaju harmonija i potraga za savršenim prauzorima, a od ovih novih estetika melanholija će i u oganj uteći ako nema gdje drugo, samo da nema nikakva posla sa njihovim bijesom i hujom, koji su bijes i huja

sljedbenika tih novih estetika na same sebe i na vlastite ispraznosti. Melanholiju prati i strah kao kupidon što prati ljubavnika, ali to nije strah od ružnog događaja niti strah od gubitka ni bilo koji drugi od šićardžijskih strahova kojima se zdrava čeljad prepušta, već je to

strah pred pitanjem o smislu i o svrsi. Ta i takva melanholija, gospodstvena i nenametljiva, nije djelatna, ona ne poziva na akciju, ona ne očekuje preokrete i preobražaje, ona ne zna šta je račun. Bilo je onih koji su za Iblisa govorili da je melanholičan a ako to i jeste istina

on je melanholičan mogao biti samo dok je padao s nebesa na zemlju, a prije toga je bio kurčevit i drčan, baš kao ova razočarana čeljad što vazda ganja neku pravdu i koju Dževad zove melanholičnom. Ako te i takve melanholije danas ima u ovom društvu, a ja ne kažem ni da ima ni da

nema, ona je nevidljiva i ja ne znam gdje je nju Dževad mogao sresti i ugledati nit znam kako je mogao prepoznati kad on u sebi nema nešto tako avetno kao što je melanholija. Gospodstven insan ne bi skupljao pohvale publike preko grbače jedne tako krhke, žalobne i nesrećne pojave

kao što je melanholija.
A oni koji kažu da Dževadu treba halaliti njegovo lupetanje, jer da to ustvari nema nekog većeg značaja, njima ću kazati da su u pravu samo za ovu drugu polovinu svoje misli, ali da Dževadu ne treba halaliti jer onda nećemo dobiti halal od književnosti kad

nam dođe vakat preselit odavde, već će književnost, kad hodža upita braćo hoćemo li mu halaliti, kazati de efendija začeprkaj govno pa da se razilazimo kućama. Dževad Sergija Karahasan samoga sebe hoće da ustoliči kao mjeru pameti i morala i soli pamet drugima, pa još povrh svega

kao profesor ocjenjuje neku djecu i zato on nema pravo služiti se riječima kao da ih je na putu našao ili kao da padaju s grana u parkovima. Odnosno, ima to pravo al uz njegovo upražnjavanje idu i određene posljedice, jer pravo vazda ide ruku pod ruku sa odgovornošću. Pisac ima

pravo raditi s riječima šta hoće, sve dok ne poželi postati citat i svjetionik društvu. Dževad hoće ovo potonje, a riječi koristi kao hećim koji nečija pluća umjesto stetoskopom pregleda skalpelom, a vi meni evo pravo recite hoćete li takvog hećima smatrati za pravog i hoćete li

mu otići kad sutra kahnete. Znam da nećete, jer vidim da niste mahniti, al de mi onda kažite što neki među vama Dževada smatraju pravim piscem i svjetionikom, kad on vazda pseudofratarskim dociranjem i pseudoderviškim palamuđenjem zasere i ono dobro što je napisao.
A ja vam sve

ovo ne govorim da bih vas potakao da okrećete leđa Dževadu i da ga rušite, jer mnogi među vama boljeg gurua nisu ni zaslužili i eto im ga tamo, ali nešto mi bude žao i književnosti i riječi kao što je melanholija, pa moram progovoriti jer mi se čini da bih pukao od muke kad ne

bih nešto kazao. Ako mi se ne bude gadilo, napisaću ja još štogod o Dževadovom lupetanju, ali biće dobro ako i ovo budete mogli razumjeti.

Unroll please @threadreaderapp