Thread by @elisbektas

Uspomene su posljednji branik otadžbine

I

Jesam li ja, draga djeco, među silnim zgodama iz JNA vama ispričao i onu jednu, meni naročito dragu? Nisam? E, to vam se ovako zbilo.
Služio ja vojsku u Splitu one godine kad je HDZ došao na vlast u Hrvatskoj, u Kninu izbila

balvan-revolucija, a na Poljudu se posljednji put vijorila trobojka s petokrakom. Jugoplastika je uzimala titulu prvaka Evrope a mi smo čuvali bratstvo i jedinstvo. Oni se čuvaju komandama naljevo i nadesno, u potiljak i ostav, te redovnim brijanjem prije smotre i slušanjem Đina

Banane i Gorana Bregovića preko razglasa u kasarni. Mi se nismo redovno brijali pa zato nismo uspjeli sačuvati bratstvo i jedinstvo, ali to nije tema ove pripovijesti.
Jedne sam večeri dobio zadatak da vodim patrolu u grad, dolje na rivu. To je najbolji zadatak u vojnom

zaptijstvu, jer se tokom njegovog izvršavanja mogu izjest kolači i popit pivo u Bobisu, a povrh svega mogu se zagledat Švabice i Čehinjice. Ja sam tad bio pravilno usmjeren golobradi regrut, pa Švabice baš i nisam zagledao jer me vazda opsjedao nezemaljski strah da će mi neka od

njih kazati šaci i ih libe dih a to zvuči isto kao i ausvajs, banditen i šnel. Ali zato jesam zagledao Čehinjice sa onim njihovim dupencima slatkim kao Pionir iz Subotice i radovao se svakoj prilici za zagledanje. Te večeri, međutim, dođe mi drugar pa me upita da se zamijenimo za

patrolne naloge.
- Neću, velim ja. Jeblo te Dujlovo, ko će tamo patrolirat, tamo ima samo runjavih domaćih baba i pripitih vodnika prve klase.
A on navalio, hajd molim te, hajd života ti, hajd dina ti i imana, hajd Issa ti, hajd Tita ti. Kaže, dolazi mu nekakvo društvo iz

Hercegovine, pa da se vidi s njima. Štaću, društvo je društvo, te ja tu popustim.
Odvučem se sa svojom patrolom u Dujlovo, tamo smo se malo provrćeli, popili krišom po lozu da nas slučajno ne vidi neki čovjek, drug i starješina. Upola smo se glasa rugali runjavim domaćim

babuskarama, iz čiste zlobe jer ne možemo gledati Čehinjice i njihova slatka dupenca, pa se vrnušmo u kasarnu prije deset sahata uvečer, mada smo mogli ostat i do jedanaest. A bila je nova i moderna ta kasarna na Dračevcu, imala čak i nekakve balkone. Sjednem ja na balkon da

zapalim i čekam kad će se onaj drugar vratit iz grada pa da idemo pisat izvještaje. Prođe, međutim, i jedanaest sahata a njega i patrole mu nema. Jedanaest i po a od njih ni mukajet. Ja se već uzvrpoljio, tad nije bilo mobilnih telefončića da ga nazovem i pitam gdje je, a ne

smijem ni radio-telefonski uređaj RTU 66/13 koristiti jer nas slučajno može čut dežurni oficir pa eto nedaće.
Šta ću jadan, neg pripaljuj španjulet na španjulet i čekaj na onom balkonu. Prošla i ponoć kadli eto kampanjole onom dračevačkom cestom kraj zatvora u Solinama. Švrlja

kampanjola lijevo-desno, a samo joj jedan far svijetli. Ja brže-bolje poteci na KPS, a tamo se straža ibreti. Izlaze moj drugar, njegov pratilac i šofer iz kampanjole u stranu, ko rakovi, eto toliko su pijani bili.
- Bolan ne bio, gdje si do sad? pitam ovog svog drugara.

- Ma pusti, Eli, kaže on, a bio Hercegovac pa je ko Hercegovac i govorio. Nalećelo nakvo šćene prčimmuissa, pa nam udrilo u far, sve do sad tražili majstora al ga niđe nismo mogli nać.
- Dobro, velim, sutra je nedjelja pa ćemo ovo popravit. Ćeraj sad kampanjolu na spavanje da nas

Dabić ne pohvata.
A taj Dabić, premda ti podaci nemaju nikakvog značaja za ovu zgodu, poslije je bio vojni ataše u Francuskoj, a sad je na čelu jedne, uslovno govoreći, špijunske organizacije u komšiluku. On je plaho volio vojsku pa je morao promijeniti ime iz Srboljub u

Slavoljub da ga prime na VAKoV JNA, sa koje je izašao kao dobar oficir. Znao je sve komande napamet, samo što je bio glup ko kurac i što su mu se svi smijali.
Ujutro ustanem, a već sam bio džomba pa sam mogao ustajati kad ja hoću, i pravo u kantinu na kafu. Stanem za šank i

poručim duplu, pa metnem Nedjeljnu Dalmaciju pod lijevu mišku, uzmem kafu desnom rukom, a Slobodnu Dalmaciju metnem u slobodnu ruku, koja je ujedno bila i lijeva ruka, pa krenem da sjednem za sto. Na pola puta do stola pogledam naslovnicu Slobodne, te se stanem gušit a kafa mi

ispadne iz ruke. Svi su pomislili da umirem od nečeg, a ja sam umirao od smijeha.
Na prvoj strani Slobodne Dalmacije stajao je veliki naslov - Vozilo JNA ubilo psa Ibrice Jusića.
Eto, tako je to bilo, a ja se i dan-danas, kad god mi je teško i neveselo u životu, sjetim ove zgode

pa se ozarim.
A ovu sam vam zgodu ispripovijedao iz dva razloga - da se i vi ozarite ako vam je teško i neveselo u životu, a znadem da jeste, i da otklonim jednu povijesnu netačnost. Prva žrtva rata za raspad Jugoslavije u Splitu nije bio nesrećni Saško iz Kavadaraca već šćene

Ibrice Jusića. Ali to se lako zaboravlja jer je Ibrica poslije našao drugu šćenad da arlauču s njim na bini, a Saškova mama nikako nije mogla naći drugog Saška.

II

Ova zgoda ima i svoj rasplet, koji se odigrao u Zenici nekoliko godina iza rata. Sjedili mi u kafani iza pozorišta

i oblokavali se do kasno u noć. I nismo se samo oblokavali već smo i srali i naprđivali, a to se danas kaže da smo kritički mislili i polemisali. Negdje oko ponoći kod kafane se zaustavi taksi a iz njega izađe Ibrica sa šćenetom, škotskim ovčarom poznatim i kao koli, mada ga mi

iz Titinog vakta zovemo lesi.
Ibrica je sutradan trebao imat koncert u Zenici, ali je ipak odlučio malo sjest sa nama i popit koju, jer se istaknuti umjetnici vazda vole kurčit i razmetat pred provincijskom čeljadi. I da znate da je to posve tačno, jer se ja isto tako razmećem

svako jutro pred zrcalom.
Onda je Ibrica nama počeo objašnjavati kako prava umjetnost ne može nastati u selendri kao što je Zenica a mi smo ga u čudu gledali i nismo znali šta mu odgovorit. Srećom, tu se zatekao i Ekin, a on vazda znade šta treba odgovorit pa je Ibrici kazao da

ga nabije nakurac i da svaka budaletina može tandrkat gitaru po suncu i da prave umjetnosti ne može bit tamo gdje nema prave tegobe.
Ibrica se sneveselio a ja sam konobaru kazao da mu donese rakiju od oraha ne bi li ga ona malo oraspoložila, ali Ibrica nije znao kako se pije ta

rakija pa smo ga poslije morali i nogama i rukama ugurivat u taksi, no to nije bitno za ovu zgodu. Ali jest bitno to što ja nikad u svom životu nisam vidio tužnije šćene od njegovog kolija. I to što sam svojim očima gledao kako ga je Ibrica ćušnuo nogom kad je krenuo pišat u WC.

Eto, djeco, a sad tene na noge pa trk na zrak da uhvatite malo boje. Eto vas ko one Švabice što viču šaci i ih libe dih.

Unroll please @threadreaderapp