Thread by @elisbektas

Okus kozjeg sira

Den Sinnen hast du dann zu trauen,
Kein Falsches lassen sie dich schauen,
Wenn dein Verstand dich wach erhält.

(Čulima onda ima da veruješ,
ništa lažno neće ti dati da gledaš,
ako tvoj razum budnim te održi.)

J.W.von Goethe

Pigmalion odloži vlažnu tkanicu kojom je uklanjao kamenu prašinu i stade udivljen ispred svog najnovijeg djela. Leđa, stopala i šake su ga boljeli od napornog rada, ali bol mu je prijala – činila mu se kao nagrada za veličanstveno djelo koje je stvorio.
Statuo, reče, ti si

čudesnija od želje koja je potakla tvoje stvaranje. Zvaću te Galateja i neću te izložiti na trgu, niti te prodati nekom trgovcu. Bićeš samo moja statua. Onda se ispravi – bićeš samo moja, Galatejo.
Krčanje u crijevima podsjeti ga da od prošle noći, provedene u grču završavanja

posla, ništa nije okusio. Pigmalion prstima uze nekoliko grudvica kozjeg sira sa drvenog pladnja koji je stajao na stolu sa vajarskim alatkama. Žestok, iskonski okus proste hrane probudi u njemu želju da ga podijeli sa svojim djelom.
Galatejo, šteta što ne možeš okusiti ovaj sir.

Donio mi ga je Minos, kozar iz Aetokremnosa. Kada bi uzela samo zalogaj njegovog sira, razumjela bi zašto ga zovu 'kraljem koza'.
Mlad, crni mačor sa jedva primjetnim sivim biljegom iza lijevog uha skoči sa prozora i dostojanstveno se protegnu prije nego što je sa poda pokupio

mrvice koje su pale iz Pigmalionove ruke i brade, a potom se pope na sto sa alatkama i uze da iskošene glave posmatra čas majstora, čas njegovo djelo. Potom se vrati na zemljani pod i nastavi se baviti mrvicama.
Jutarnje sunce kroz prozor obasja dovršene i nedovršene statue koje

su bez ikakvog reda bile razmještene po odaji. Boje naglo poskočiše za oktavu više, izuzev sjenki statua koje se spustiše oktavu dublje. Galateja je odavala utisak da će se svakog časa pokloniti svome tvorcu.
Prasak munje u daljini najavi ljetnji pljusak. Mladi mačor odskoči i

šmugnu u dno odaje, među nedovršene statue, ostavljajući nekoliko nepojedenih grudvica sira. Jedan tust oblak, tjeran vjetrom koji je tek na visinama pokazivao svoju pravu snagu, prekri sunce i zagasi boje u odaji. Pigmalion rastjera muhe koje su se uzjogunile pred kišu, uze vrč

vina i, trljajući rukom bolna leđa, sjede da uživa u Galateji.
Pljusak je još uvijek udarao po krovu u nepravilnom ritmu kada vjetar otjera oblake s prozora, bez najave, kao što ih je i donio. Sunce još ne bješe visoko odskočilo, te njegove zrake stigoše skoro do samog dna odaje.

Umorni i nenaspavani Pigmalion osjeti da mu se zavrtjelo u glavi, ali nije znao da li od vina ili od igre svjetlosti i sjenki. Ostatak jednog većeg oblaka hitro pređe rubom sunca i spusti nježnu, skoro neprimjetnu sjenku na stvari i bića u prostoriji – izuzev na mačora, on je već

bio u sjenci.
Pigmalion shvati da ga Galateja posmatra. Onda mu je namignula – bila je pomalo škiljava, ali to je njenim očima davalo naročitu dražesnost.
Ah, bestidnice, reče joj hineći ljutnju, namiguješ mi, a ne znaš ni ko sam ja.
Znam, ti si moj tvorac, odgovori ona jedva

primjetnom nazalnošću i nakloni se, držeći prstima rubove svoje haljine od bijelog platna. Pigmalion osjeti kako ga njeni vokali škaklje i draže.
Mačor je u međuvremenu izašao iz sjenke i nastavio da jede grudvice sira.
Divljenjem zatočeni skulptor bješe sasvim zaboravio da je

Galateju namijenio Afroditi – naumio je da tako odagna glasine o tome kako ne odaje poštovanje boginjama, već samo bogovima. Da nije naklonjen ženama, bilo je dobro poznato ne samo njegovim prijateljima, već i onima koji su ga tek ovlaš poznavali. To je pokazivao i u svom radu –

bogove je klesao u kamenu i bjelokosti, a boginje vajao od ilovače.
Galateja je bila prva žena koju je načinio od bjelokosti. Istina, za ovaj rad bješe upotrebio kost od patuljastog kritskog slona, pa statua, u koju je unio svo svoje umijeće, ne bješe naročito visoka. U želji da

izbjegne prisustvo kakve brbljivice, ispunjene nedoličnim očekivanjima, nije uzeo model po kojem bi radio, već je obdan posmatrao razne žene u poljima, u hramu i na ribljoj tržnici, a noću bi se ta zapažanja stapala u skladnu viziju, na način kog Pigmalion ne bi umio da objasni.

Ponekad bi čak i radio noću, okružen bakljama koje su mirisale na smreku i bor. Rad je prekidao tek toliko da popije nekoliko gutljaja kozjeg mlijeka. Ako bi mu mačor prišao, uzimao ga je u krilo i češkao ga oko ušiju – smatrao je mačora privilegovanim bićem, jer prisustvuje činu

stvaranja. One među kratkim ljetnjim noćima koje je Pigmalion provodio u postelji otkako je započeo statuu Galateje nisu bile ispunjene snom – prevrtao bi se i znojio do prve svjetlosti, nastojeći da rastoči čvrstoću stvarnih ženskih likova što ih je danju posmatrao i da iz njih

izvuče eteričnu srž za ženu koju je stvarao.
Galatejo, ti nećeš biti samo prikaz lika, tebi ću darovati i duh, pa čak i pokret, znao je isprekidano šaputati dok ga je mačor sa uznožja posmatrao iskošene glave. Jutrom bi se dizao izmožden – tijelo mu se trošilo u noćnom grču pred

izazovom bjelokosti koja se nije prepuštala, već se opiraše volji skulptorovih ruku.
Rad započet krajem hiperbereta protegao se na čitav nekis. Sada konačno bješe dovršen i Pigmalion je sjedio na stolici od rezbarene tisovine, posmatrajući dražesnu Galateju i smješkajući se

napola otvorenim ustima. Mačor je okrenuo glavu od tog prizora, stideći se njegovog tupavog izraza.
Želiš li sira, Galatejo? Ili mlijeka po kom si dobila ime? Vina je skoro nestalo, ali Minos će ga danas donijeti, pa ćemo svetkovati u čast tvoje ljepote.
Galateja je šutjela i

gledala ga svojim škiljavim očima. Pigmalion se uzvrpolji na svojoj stolici – njena šutnja i njena nepomičnost preneraziše ga. Galatejo! – skoro uzviknu glasom u kom su se miješali nagovještaji srdžbe i paničnog straha. Povik se pomiješa sa grmljavinom i izgubi se u njoj. Vjetar

prelomi jedan oblak čije sjenke padoše u sobu. Pigmalion načas okrenu glavu ka prozoru – kada je ponovo pogledao ka ženi, opazi strah na njenom licu. To su gromovi, Galatejo. Div je opet srdit.
Njena desna noga blago zatitra, a stopalo se jedva primjetno pomjeri u stranu –

Galateja kao da je htjela prići svome tvorcu, istovremeno se snebivajući. Pigmalion ustade i zagrli je – prijalo mu je da na svojim grudima osjeti njene gipke i nabrekle dojke, iznenađen koliko su različite, upravo življe od onih što ih je čitava tri dana brusio u bjelokosti. Još

jedan grom urliknu u blizini, ispunjavajući prostor iskričavim zujanjem – statua zadrhta i čvršće se pripi uz Pigmaliona, nehotice mu rukom dotaknuvši muškost. U njemu se probudi želja čuvana za dječake, ali nedovoljno snažna da joj odmah popusti.
Pljusak udari početne taktove

svoje nadolazeće himne. Nadahnute nevremenom, mušice su divlje plesale po odaji. Pigmalion povede Galateju ka klupi od rezbarene kedrovine, na kojoj se ponekad odmarao. Crni mačor preneražen je posmatrao sićušnu ženu od bjelokosti kako se gega poput patkice, držeći za ruku

kosmatog i premorenog skulptora, odjevenog samo u kratku tuniku, ispupčenu do granice pristojnosti.
Nakit na Galatejinim gležnjevima, zapešćima i vratu zveckao je u ritmu njihovih koraka, čineći tu kratku šetnju svečanom na smiješan način. Pigmalion je bio čak umješniji zlatar

nego skulptor i njegove su grivne, narukvice i kolajne upravo savršeno pristajale uz Galatejinu nehotičnu ženstvenost.
Sjednimo, Galatejo, i razgovarajmo. Nije običaj razgovarati sa ženama, ali ti si, to bi i onaj slijepi Perit uvidio, više od žene.
Galateja ostade da stoji.

Pigmalionov jezik već je pomalo zaplitao, od umora i jakog vina. U tebi je sadržan odraz svih valjanih žena svijeta. Ali ti si ujedno lišena prljavštine njihovog iskustva. Galateja se osmjehnu.
Kako to misliš, skulptoru? Darovao si mi odlike drugih bića, stvarnih i živih,

izostavljajući iskustvenost koja je stvorila te odlike. Tada su odlike koje ja imam lažne, a ako su lažne, to znači da su i bezvrijedne. Ako su, pak, vrijedne, to znači da si u zabludi kada tvrdiš da u meni nema tuđih iskustava… Uostalom, ta iskustva više i nisu tuđa… Tvoje

ruke i tvoje dlijeto učinili su ih mojim iskustvima.
Mačor, koji se u međuvremenu smjestio na naslonu klupe od rezbarene kedrovine, primjeti nagovještaj podrugljivosti u njenom osmijehu i klimnu glavom u znak odobravanja. Pigmalion u čitavom tijelu osjeti slabost koja mu nije

dopuštala da se odlučnije pobuni protiv upravo iznijetog dokaza.
Ali… ja sam tvoj tvorac, skoro prošaputa.
Ono što ti vjeruješ da je stvaranje, najobičnije je pretakanje.
Ali ti si me sama nazvala svojim tvorcem, reče zabezeknuti i načeti skulptor.
To je stoga što nemamo bolju

riječ. Neću te valjda nazvati svojim pretakačem?
Preznojen od sparine i nelagode, Pigmalion dublje potonu u vlastitu nesigurnost. Pljusak je jenjavao i kapi su sada po krovu zveketale nekakav veseo i neozbiljan ditiramb. Oblaci koji su sa kišom odbacili i teške nijanse sive boje

odskočiše uvis i stopiše se u neprekinut, svijetao prekrivač sfere. Senke u skulptorovoj radionici primiriše se, pa prostorija postade obična i svakodnevna.
Okrutna si i nepravedna, Galatejo. Ali si me i podučila nečemu važnom. Stvarajući ti lik, utkao sam u njega ne samo ljepotu

već i ljubav. Sada znam da ljepota i ljubav nisu potpune bez oholosti.
Galateja je nezainteresovano šutjela. Dvije mušice sletjele su joj na lijevi obraz, ali ona dostojanstveno otrpi tu uvredu. Njihov bezobrazluk privuče pažnju mačora, koji uze da se prikrada – upravo u času

kada je namjeravao da skoči, spolja neko pozva skulptora po imenu. Ljudskom glasu pridruži se revanje.
Još uvijek mokar od pljuska što ga je pratio sve od Aetokremnosa, Minos je u dvorištu već počeo da skida mješine i košarice sa magarice koja je strizala ušima. Donio je koziji

sir čvrstog okusa i izazovnog mirisa, mladi ovčiji sir kog mačor nije volio, mlado vino, kaduljin med, smolu, pelin, bosiljak i bijeli luk.
Minose, uzviknu sa vrata osvježeni Pigmalion, ne bih ti zamjerio da si izbjegao ovo nevrijeme. Tvoje bi mi vino još više prijalo da sam

morao čekati na njega do sutra. Onda ga nemoj piti danas, veselo odvrati Minos šireći ruke, pa će ti sutra biti slađe.
Ostavi Anteju da se napoji i odmori, a ti pođi sa mnom da se okrijepimo. Hoću da upoznaš Galateju.
Mačor je skladno išao tik uz Minosovu nogu. Pigmalion je znao

da je to stoga što se raduje mirisnom kozjem siru čudesnog okusa. Minos je znao da mačor uživa u mirisima što ih je donio na sebi. Galateja je takođe znala zašto se mačor ne odvaja od Minosa, ali ona je šutjela.
Umorni Minos sjede na stolicu od rezbarene tisovine, a onda pohvali

skulptorovo djelo. Shvativši da prostodušni pastir pohvalu upućuje prije nakitu na njoj nego samoj Galateji, Pigmalion odustade od namjere da ih predstavi jedno drugome. Umjesto toga, započe razgovor o kozama i psima, govoreći kako neizostavno mora da posjeti to čudesno mjesto sa

kog dolaze izvrsni zalogaji. Ugodan razgovor uz vino i prost, ali izdašan ručak potrajao je do večeri. Anteja je počela da se dosađuje u dvorištu, o čemu je svjedočilo njeno revanje. Na vedrom nebu se zibao pun mjesec, što Minosa obradova – u povratku neće morati da put

osvjetljava bakljom.
Isprativši gosta, skulptor otetura u postelju u kojoj su ga čekali mirisi ljetnje noći i muzika cvrčaka. Tonući u san, nije mislio o Galateji, već o tome kako neizostavno mora da posjeti Minosa u njegovom kozjem kraljevstvu.

…

Pjesma drozdova ispunjavala

je jutro. Pigmalion već bješe doručkovao u svojoj radionici, a sada se spremao da prione na rad. Mačor je odmjereno i bez žurbe jeo grudvice sira koje su ostale na stolu.
Zaborav je žetelac naših zgoda, svečanim glasom reče Pigmalion samome sebi. Zaborav sebi uzima klasje, a

jalove stabljičice koje preostaju, to je ono što nazivamo iskustvom. Crni mačor saglasi se sa skulptorom, možda po prvi put u životu, potvrđujući to dugačkim i nijemim zijevanjem.
Pigmalion je u rukama premetao krhotine bjelokosti, odmjeravajući koji će komad dobro poslužiti za

figuru Pafosa , a koji za lik Metarme .
Nebo bješe vedro i sunce je kupalo odaju raskošnom svjetlošću, čineći je tako samim središtem svijeta. A u sredini odaje, na stolu od grubo tesane orahovine, crni mačor i dalje je jeo grudvice kozjeg sira.

Napomene 1:

Hiperberet (Hyperberetos) – deseti mjesec kritskog kalendara, obuhvata veći dio mjeseca juna po gregorijanskom kalendaru.

Nekis (Necysios) – jedanaesti mjesec kritskog kalendara.

Napomene 2:

Pafos (Paphos), sin Pigmaliona i Galateje kojeg spominje Ovidije u X knjizi svojih Metamorfoza.

Metarme (Metharme), kćerka Pigmaliona i Galateje prema Pseudo-Apolodoru, Biblioteka III.14.3

Unroll please @threadreaderapp