Thread by @elisbektas

O fušeraju u književnosti

Jedan je ovdašnji literat čije ime izostavljam ne iz pristojnosti niti iz kolegijalnosti, još manje iz želje za nezamjeranjem već isključivo zato imam namjeru govoriti o nekim nakaradnostima na koje on ne drži monopol i koje su paradigmatične za ono što

se ovdje naziva književnom scenom, nedavno kod drugog literate objavio pjesmu u kojoj lamentira nad usudom hercegovačkih čempresa i munika što su ih mletački majstori nemilice obarali na visovima iznad grada za kojeg u okviru razložne sumnje možemo pretpostaviti da je Mostar kako

bi od njih načinili katarke lađama kojima je La Serenissima stoljećima sebi osiguravala status pomorske sile, sve dok je, iz razloga koje je ovdje izlišno obrazlagati, ne pretekoše iberijske monarhije.
Riječ je o plitkoj i površnoj pjesmi, kakva ne bi prošla uredničku selekciju

iole ozbiljnijeg srednjoškolskog lista no to nije razlog što pišem ovaj tekst: ne pada mi napamet bilo kome, počev od sebe sama pa nadalje, osporavati pravo da napiše lošu pjesmu. Stvar je u tome da se i loša pjesma može napisati uz makar minimum iskazanog poštovanja za mišljenje

i za činjenice - licentia poetica nije baš toliko slobodoljubiva da dopušta javašluk i podmetanje neobrazovanosti kao umjetnikovo pravo na iskorak iz stvarnosti. Blećak i ignorant, naime, može biti svak, pjesnik se za svoje ludilo i za svoj odmak od stvarnosti ipak mora malo

potruditi.
A riječ je ovdje o sljedećem - mletački majstori, osim ako ovu riječ nećemo doživjeti u njenom današnjem profanom značenju, kada se ona kao pohvala upućuje svima, od hirurga, preko golgetera, pa do jebača, po svoj prilici nisu svojeručno obarali stabla, jer su za taj

posao bile zadužene drvosječe. Dunđeri su oboreno i dopremljeno stablo obrađivali i ugrađivali ga u zdanja i lađe. Valja znati i to da Mletačka Republika jeste uz Dalmaciju posjela i neke dijelove Hercegovine, ali ne i krajeve oko Mostara pa je malo vjerovatno da bi joj gospodari

humske zemlje, bili oni Kosače ili njihovi osmanlijski nasljednici, dopustili nesmetanu eksploataciju tada strateške sirovine, tim više što su sa venecijanskim duždom uglavnom bili u otvorenom ili tinjajućem ratnom stanju.
I izbor drveća u pjesmi je suspektivan i ukazuje na

mogućnost da pjesnik, izravno kazano, lupeta i poseže za slikama i pojmovima koji su mu najdostupniji, pružajući tako otužan dokaz za lijenost i neodgovornost jednog duha koji bi da se bavi pjesničkim zanatom. Naime, čempres jeste autohtono mediteransko drvo i zasigurno je

nastanjivao područje današnje Hercegovine i u vremena koja izmiču kolektivnom pamćenju, ali u doba mletačke slave i moći ono je tu bilo manjinska botanička vrsta, koja se s mukom borila za svoje mjesto pod suncem između nepreglednih dubovih šuma, od kojih nam ostadoše brojne

Dubrave, Dubravice, Dubovi i Dubrovnici. Čempres je za svoju teritorijalnu i brojčanu ekspanziju morao sačekati Osmanlije i njihov adet da njime obilježavaju groblja i koji su to vitko stablo nazivali mezarlık selvisi, odnosno drvo sa mezarluka. Čak i ako dopustimo mogućnost da

su hercegovački namjesnici dopuštali Mlecima sječu stabala u stankama između ratova, riječ bi vjerovatno bila o hrastovima meduncima i sladunima.
Sa munikom je stvar još drastičnija - ta drevna endemska vrsta, vjerovatno u pamćenju noseći sjećanje na veliki potop, za svoje

stanište mudro i iskusno bira planine od hiljadu i po do dvije i po hiljade metara visine. U doba kada su po nekadašnjem Ilirikumu krčene šume za galije i galeone mletačke flote malo je vjerovatno da se neko pentrao po vrletnim visovima Veleža, Čvrsnice, Čabulje... u potrazi za

tim žilavim stablima, jednostavno stoga što ne bi znao kako ih spustiti do Neretve radi daljeg transporta.
Ovakav javašluk u pisanju govori o nedopustivom uskraćivanju poštovanja čitaocu i o odsustvu odgovornosti spram vlastitog djela, kojem se na nejaka pleća tovari golem teret

bivanja umjetničkim činom. Već sam rekao da je ime pjesnika izostavljeno, jer on nije usamljen u takvom odnosu spram literature i spram njene publike - da jeste, tada ne bi bilo potrebe za ovim tekstom. No brojnost takvih poeta koji se šire baš kao i čempresi kraj mezara daje mi

za pravo da odbacim svaki prigovor kako sam nepravedan i preoštar, kao što mi daje za pravo da kažem - hajte malo u pičku materinu sa svojom potrebom da se umrežavate i organizujete u sekte i klanove i sa svojom težnjom da se nametnete kao kanon i kao ultimativni model. A iznad

svega, hajte malo u tri pičke materine sa svojim ispovijedanjem vlastite dobrote kroz književnost, jer to ne samo da je postalo mučno za vidjeti, već je na neki način i štetno, pa i opasno, zato što kontaminira čitavu bitačnu prostoriju književnosti, kao nekakva pogana mješavina

bojnih otrova, i to zagušljivaca i onih psihohemijskih, kojima je dodat još i prdež kao jedini trag pojedinčevog literarnog stila.
Pišite, gospodo, pišite dok vam oči ne poispadaju pred monitorom ili nad listom papira, ali ne očekujte samilost za zloupotrebu književnosti, niti

pokušavajte predstaviti se kao nedužne žrtve zlobnih napada kada vas neko prokaže kao uljeze i štetočine u književnosti. To više ni zrcalu u vlastitoj hali ne možete prodati.

Unroll please @threadreaderapp