Thread by @elisbektas

Kroz ušice sjekire

Kada se nakon dvodecenijskog izbivanja, svojevrsnog, dakle, dijasporskog iskustva, vratio na Itaku kao zakoniti i jedini nasljednik njenog počivšeg kralja Laerta, Odisej je prvo morao da postrelja Penelopine brojne prosce, prinčeve itačke. Ne zbog nevjerstva

već precvale Penelope, čiji su prsti, stalno dotčući tkački stan, izgubili mladenačku svježinu i gipkost, nevjerstva o kojem Homer, uostalom, mudro šuti, već da bi na taj način izborio svoje pravo da vlada. Naravno da u današnjoj demokratiji nije potrebno nikome probiti srce

strijelom ispaljenom kroz ušice sjekire, ali bi svakako trebalo tu i tamo promišljati o srazu čovjekovog prava na učešće u javnim poslovima i uloženog truda da se to pravo zadobije. Kao o i srazu prava i odgovornosti. Nemoć demokratije, za koju, uostalom, ne treba kriviti samo

nju, da iznađe način za otjelotvorenje proklamovane jednakosti kao svog nosećeg stuba naročito se silovito pokazuje u društvima na koje je demokratija nakalemljena. No, zanimljiva je činjenica da, što jedno društvo ima više procjepa i pukotina u svoj demokratnosti, to manje

osjeća potrebu da tu demokratnost podvrgava stalnom preispitivanju, ne shvatajući da je ona krhko biće koje će umrijeti skoro istog časa kada mu se ne bude posvećivala potrebna pažnja, i da je to preispitivanje ustvari dijagnostika, te put do terapije kako bi demokratnost

preživjela. Pitanje prava dijaspore da bira, a još je preciznije reći da glasa, jedno je od onih koja potresaju same temelje demokratije u državama čija je temeljna privredna grana prije par decenija bila izvoz svežnjeva ljudi iz zemlje. I pod zemlju. Mnogi će govornik stati na

stanovište da je logično da državljanstvo daje i pravo glasa. Vjerovatno jeste. Ali je isto tako logično da se preispita i sam osnov izbornog prava, prava na davanje svog glasa ovoj ili onoj ideji koja će, pobijedi li na izborima, najizravnije uticati na život svojih državljana.

Ne kažem građana, jer vlast jedne zemlje utiče na život čak i onih svojih državljana koji je posjećuju jednom godišnje, za praznike, pa čak i rjeđe. Naravno, opseg tog uticaja stoji kraj uticaja na živeće u državi kao što neki prizemni kućerak stoji kraj ogromnog nebodera.

I upravo u toj razlici leži osnov za preispitivanje glasanja koje se omogućava onima koji dom imaju izvan države. Problemi ljudi u dijaspori i ljudi u matici supstancijalno se razlikuju. Matica od vlasti očekuje rješavanje svih problema, dijaspora tek onih čiji pritisak osjeća,

a ti su, uglavnom, malobrojni i relativno lako rješivi. Obzor očekivanja dijaspore, koja, potiče li iz tranzicijskih zemalja, nije razočarana i pasivizirana u mjeri u kojoj su takvi njihovi zemljaci u zemlji, svodi se, više-manje, na navijaštvo. Na potvrdu identitarnog kalupa.

Ibru iz Graca, Milutina iz Berna i Antuna iz Štutgarta zaboli kurac za problem gradskog saobraćaja i odvoza smeća u matičnim prijestolnicama, pa čak i u rodnoj kasabi, za izradu pismenih i čitljivih udžbenika, za normalizaciju poreske politike, za suzbijanje korupcije koja ovdje

više nije korov već ukrasna biljka... Pored toga, dijaspora uglavnom nije ni u potrebnoj mjeri upoznata sa prilikama u zemlji, prilikama koje treba rješavati, liječiti, češljati upravo izborima. Zato što se njihova upoznatost svodi na slušanje ličnih, nikad u potpunosti

prenosivih, iskustava nekolicine rođaka, prijatelja i poznanika, te na praćenje medija koji, čak i ako pretpostavimo da nisu ideološki upregnuti, nikada ne mogu da prenesu osjećaj trpljenja, gorčine, razočarenja, bijesa, nadanja... kakve imaju oni čija je svakodnevnica omeđena

problemima zbog kojih se i izlazi na izbore. Nasuprot tome, izdiže se činjenica da su državljani u dijaspori i dalje državljani i da su kao takvi objekt državnog suvereniteta, samim tim i pozvani da svoj glas nekome daju, poklone, čak i prodaju, mada ovo potonje baš i nije u

skladu sa boljim običajima. Ovo je svakako pitanje na koje ne postoji lagan, jednostavan i brz odgovor. Trebaće puno, ne samo pameti, već i takta da se taj odgovor pronađe. Ne trebamo smetnuti s uma da su počeci demokratije bili obilježeni selektivnim izbornim pravom. Ko zna,

možda demokratija tamo i završi. Naravno, spominjanje selektivnosti izaziva u bilo kojoj zemlji koja se diči svojom demokratičnošću barem začuđen pogled, ako ne i kakvu izravniju reakciju, ali ovdje, na do juče monokratičnim prostorima, odmah će se podvrisnuti do neba, jer je u

glavama većine ovdašnjih ljudi još uvek jedina moguća podjela ona najprimitivnija, etnička, da ne kažemo plemenska. Ili čak krvna. Naravno, selektivnost po toj osnovi danas neće pomenuti čak ni oni koji potajno čitaju Mein Kampf. Uostalom, nekome ko bi je makar i u šali zastupao,

trebao bi odmah biti određen i pravni zastupnik da ga zastupa pred sudskim vijećem. Ali je itekako moguće razmišljati o drugoj vrsti selektivnosti, zasnovanoj na stepenu zainteresovanosti za rješavanje političkih problema, te na količini trpljenja tih problema. Sa punom sviješću

koliko je ovo utopistično razmišljanje, čini mi se da bi na njega ipak trebalo potrošiti nešto vremena misleće elite u svakoj državi. U protivnom, plašim se da će se demokratija kao ideja strovaliti u rupe koje je sama počela kopati. I da će na njeno mjesto i brže nego što to

nalažu zakonitosti historijskih procesa doći nešto što za sada još uvijek nema imena, ali zasigurno neće biti ništa manje strašno od već imenovanih totalitarizama.

Unroll please @threadreaderapp