Thread by @elisbektas

Posao koji nije za svakoga

Jučer bijah nekakav glavoboljan i bez ideje o čemu pričati talibima, te ih upitah čime im se bave očevi. Pitanje se ispostavi težim nego što je izgledalo i talibi su uglavnom šutjeli jer su se stidjeli zanimanja svojih očeva. Jedne je bilo stid što su

im očevi materijalna fukara, druge što su im očevi duhovna fukara, a treće što su im očevi moralna fukara. Samo dvojica taliba ne oboriše pogled nadolje, već kazaše da su njihove babuke šehidi.
- Za šta su se borili vaši očevi? upitah, jer ništa pametnije nisam umio kazati.

- Moj se babuka borio da naš narod ne nazivaju ružnim imenima, kaza prvi talib stežući čeljust i škripeći zubima, a oči mu se ovako iskolačiše, baš ko da će ispast.
- Tebi bi malo bilo i da si imao četrdeset babuka, jer ni svi oni ne bi mogli izvršit tako težak i nemoguć zadatak

rekoh mu da ga utješim.
- Moj se babuka borio da ne osjećam ni mržnju ni strah kad me neko naziva ružnim imenima, kaza drugi talib, sićušan ko bulbul, a lijep ko mačka i mudar ko sova, već da se izdignem makar jedan basamak iznad takvih postupaka.
- Tvoj je babuka sigurno

u džennetu, jer nije položio život uludo, rekoh drugom talibu, pa okrenuh glavu i rukavom otrah oko praveći se da mi je neka trun upala u njega.
Nakon tih riječi ja shvatih da je najteže biti šehid, jer on ne smije ostaviti ni mržnju ni strah na dunjaluku nit ih u džennet

sa sobom može ponijeti, a gdje ta mržnja i taj strah završe Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp