Thread by @elisbektas

Valter brani Sarajevo - odlomak iz neobjavljenog romana

Krajem druge nedjelje svog boravka u pritvorskoj jedinici Ibrahim je primijetio da ga naročito nervira to što su sjenke u ćeliji uvijek na istom mjestu. U početku to čak nije bila nervoza, više blaga i nejasna uznemirenost

i nelagoda. Ali već nakon nekoliko dana u njegovim se grudima rasplamsala mržnja prema tim sjenkama koje miruju, svojom nepomičnošću zarobljavajući vrijeme, mržnja prema sijalici čija je svjetlost u ćeliju ulazila na isječena na kockice, kroz gustu rešetku iznad vrata, i koja ga

je podsjećala na očevu ćelavu glavu, na zagušljivo veče u kojem je prvi put, bez slasti i treperave ugode, upoznao toplinu ženske utrobe, na prvo povraćanje od alkohola u sedmom razredu osmoljetke, kada su ga drugovi, uplašeni bjesomučnim trzajima njegovog tijela, ostavili u

parku da u njemu provede samotnu noć, čiji su podijeljeni i izmiješani sati prvo krišom, a potom drsko i nametljivo dopunjavali mnoge naredne noći njegovog života. Ustajali vazduh ćelije istražnog zatvora bio je poguban po Ibrahimove brojne prijatelje i poznanike koji su ga

okruživali do trenutka u kojem je lišen slobode na nedramatičan, skoro smiješan način. Sa uživanjem je posmatrao njihova lica kako se, izobličena i čudno izokrenuta, guše u bitumenskoj stvarnosti zatvora. Gledajući ih kako se koprcaju u nastojanju da se održe na iskrzanim

rubovima njegovog sjećanja, Ibrahim u sebi učini naklon duhu koji je prvi upotrijebio glagol ploviti za prolaženje kroz zatvorske dane.

- Nije ovo ni tako loše, pomisli, ja plovim, a oni se guše.

Ispod kreveta proviri patuljak sa minijaturnim džez-saksofonom u ruci, namignu

Ibrahimu i šmugnu natrag. Ibrahim zaspa smiješeći se.

...

Te noći Ibro je poginuo dva puta zaredom, u razmaku od nekoliko minuta. Ušao je u Zemaljski muzej, okačivši na grudi pločicu sa svojim pravim imenom, koja ga je čekala na pultu biletarnice. Ubacio je metak u cijev starog

Tokareva i zaputio se ka Japanskom vrtu. Jedna kustosica potrča za njim i nasmiješi se kad se Ibro zaustavio, pa joj lice poprimi nekakav luckast izraz.

- Gospodine, molim vas da zakočite pištolj, zabranjeno je u muzeju nositi otkočeno oružje.

- Ovo je tetejac sovjetske

proizvodnje i koči se postavljanjem udarača u međupoložaj. Ali to je prilično nezgrapno rješenje, mnogo sigurnije se koči tako što se ovaj ovdje dio pritisne osam puta zaredom.

- Da, razumijem, reče luckasta kustosica kao da odista razumije šta joj je Ibro rekao. Znate, imamo

čudne propise, ali ih se moramo pridržavati otkako su postavili kamere unaokolo.

- Kamere?

- Da, kamere, potvrdi kustosica pa iz džepa farmerica izvadi gundelja koji časak postoja na otvorenom dlanu a potom raširi krila i odletje prema sali sa neolitskim eksponatima.

Ibrahim zatače pištolj za pojas i krenu ka unutrašnjem dvorištu muzeja, ne obraćajući više pažnju na sagovornicu, pa nije uočio promjenu na njenom licu. Ono više nije izgledalo luckasto, već lascivno dok joj je pogled počivao na Ibrinom dupetu a vrh jezika blago milovao usne.

Ibro je otvorio desno krilo teških vrata koja su vodila u dvorište i uzeo pištolj desnom rukom. Čovjek s kojim se trebao naći stajao je na izvijenom mostiću i unezvijereno stezao svoj mobitel. Dva puta je imao na nišanu neznanca nezgrapnog tijela i širokih kukova, ali pištolj se

čudno ponašao. Kada je prvi put potegao obarač, umjesto pucnja začula se neka stara pjesma, poznata i nepoznata u isti čas. Guzlatom nešto bljesnu u ruci. Ibrahima metak pogodi u jetru, bol je bio žestok, kao ugriz psa, ali i kratkotrajan. Kada se digao na noge i drugi put

povukao okidač, iz cijevi je pokuljala gusta tekućina. Guzlati ga pogodi pravo među oči.

...

Ibrahim se probudio ljepljiva grla i sa osjećanjem žeđi za koje je znao da je uzaludno pokušavati da ga ugasi. Na krevetu je sjedio mladi inspektor koji ga je uhapsio. Bilo mu je

smiješno što inspektor nosi pancir i što ga ne oslovljava pravim imenom. Htio mu je odvaliti šamarčinu, ali dok se dizao, Ibrahim pusti vjetar. To je bilo veoma neugodno, pa odustade od namjere da šamara inspektora koji se pravio da ništa ne primjećuje.

- Jel sve u redu, Ibro? Kako se snalaziš ovdje?

- Nemam gaća i čarapa. Ostalo je u redu.

- Rekla je da će te posjetiti u četvrtak, javiću joj da ti spakuje veš. Hoćeš povuć?

- Bježi tamo, budaletino drotovska.

Inspektor ustade i pokuca na vrata ćelije, koja se otvoriše kao na

čarobnu zapovijed. Zaboravio je ponijeti kutiju Aure koju Ibro odsutno premjesti kraj svoje šolje kafe i izvadi jednu cigaretu, otkrivši u kutiji bijeli smotuljak veličine ašlame.

...

Ibrahim se opet probudi i nađe oči u oči sa patuljkom koji je sasvim udobno sjedio na uznožju

kreveta, ritmično kuckajući prstima po svom džez-saksofonu.

- Brzo će doručak, a ja ne trpim miris ovih govana što ih ovdje služe, pa se neću zadržavati. Danas te premještaju u veću ćeliju, nećeš više biti sam. Ne kurči se tamo, rovit si.

- Jebi se i ti i taj tvoj saksofon, pusti me da spavam.

- A ne, Ibro, ne možeš spavati, zato i jesam ovdje. Tamo te čekaju a vidio si da ti ne ide s onim sranjem. Rekao sam kolegi iz orkestra da nabavi neko pristojnije željezo, prvo da te opremim, onda ću te pustiti da spavaš.

Patuljak ćurliknu i skoči, nestajući ispod kreveta dok mu je saksofon lupkao po podu. Ibrahim se raskorači iznad čučavca i izvadi kitu iz koje iscuri nekoliko kratkih, slabašnih mlazova. Poželio je izdrkat, ali čim mu je ud počeo bubrit, želja izvjetri pretvarajući se u mučninu.

Umjesto spermom, čučavac je oblio sadržajem stomaka.

...

U pritvoru su s vremena na vrijeme za doručak dijelili punomasni sir za mazanje kojeg su svi zvali Zdenka. Premda je oblikom, donekle i okusom, podsjećao na nju, Zdenka nije bio. Jedući sir sa polubajatim kruhom, Ibrahim

pomisli na posljednje mjesece svog života i osjeti bol koja, poput miša, šmugnu iz jednjaka u želudac. Nakon doručka Ibrahim se opružio na krevet i zapalio cigaretu.

...

Probudilo ga je kočenje tramvaja ispred Zemaljskog muzeja. Napolju je rezao studeni istočnjak, pa Ibro

htjede zakopčati vjetrovku, ali se odmah predomisli. Nije pametno šetati ulicom sa zbrojovkom u ruci, a ispod zakopčane jakne neće je moći dovoljno brzo potegnuti. Prilazeći fakultetu krajičkom oka uoči guzlatog kako ulazi u zgradu, korakom koji je bio karikatura i trčanja i

hodanja ujedno. Ibrahim bez razmišljanja krenu za njim, a nakon što je ušao u zgradu korak mu postade oprezniji i tiši. Bilo je, istina, hladno za plitke adidaske, ali u njima je bilo jednostavnije koračati spuštajući prvo vanjski brid tabana na zemlju. Guzlati kao da ga je čekao

na početku hodnika koji vodi ka bifeu. Ibro se instinktivno pogrbi podižući pištolj i povuče okidač dvaput zaredom, toliko brzo da se nije stigao iznenaditi što je nakon prvog okidanja umjesto pucnja iz cijevi odjeknula jedna od onih patetičnih ratnih pjesmica. Guzlati istrča iz

hodnika sa izrazom panike na licu i zabacujući noge kao debele žene koje trče da uhvate autobus, ali to što je izgledao kao cirkuzaner nije ga spriječilo da u trku opali iz svoje beretice. Ibro se sjeti da je takav bol već jednom osjetio, kad je pao sa garaže i kad mu je

armaturna žica probila desnu butinu. Srećom, guzlati nije bio dovoljno priseban da nastavi pucati, već istrča napolje puštajući iz pluća i usta nekakvu mješavinu pištanja i čegrtanja. Ibro se uspio dovući do trotoara ispred fakulteta. Tamo je prvo čučnuo a potom legao na leđa,

jer tijelo nije imalo snage za bilo šta drugo. Na cesti nije bilo nikoga, a na tamnoplavom nebu akrilnom bojom bio je oslikan puni mjesec.

- Ko čep ove flaše, reče Ibrahim samome sebi, i ne pokušavajući se oduprijeti klizanju niz njene glatke zidove. Kratkotrajni grč u stomaku

podsjeti ga da u ruci još uvijek drži devetmilimetarsku zbrojovku. Grč šake slijedio je stomačni, ali ovaj put pritisak prsta na obarač nije za posljedicu imao nikakvu muziku. Zrno odvali komadić kamena sa replike stećka ispred fakulteta, a Ibrahim se nasmiješi, po prvi put u

posljednjih pola godine.

...

- Ti ko da si iz hrvatske kinematografije učio šta je obračun, reče patuljak, pa odsvira jedan duboki ton na svom džez-saksofonu, a potom sjede na krevet i bez pitanja uze cigaretu sa stolića. Pa zato teatralnost pretpostavljaš hladnokrvnosti.

- Ušuti, do nafte ću te zakucat, procijedi Ibro, kojem se nije ustajalo jer nije imao više kafe u ćeliji. Lijevi dio stomaka još uvijek ga je probadao, ali tragova krvi, pa čak ni rane od kuršuma na njemu nije bilo.

- Lako je mene, nastavi se cerekati patuljak, a metke od onog guzlatog ko da gravitacijom privlačiš.

- Jebo te guzlati i ti njega, skini mi se više s kurca. Da si mi donio praćku koja radi, pitanje je da li bih se ja vratio ovamo.

- Naravno da bi se vratio, budaletino, misliš da bi te neko pustio da čekaš suđenje napolju? Nego, jesi li ikad pucao iz HP-a ili iz P-38?

- Jesam par puta iz Browninga, ali mi je ruka naviknutija na Walther.

Patuljak ništa ne odgovori, jer je čuo korake stražara koji se

približava ćeliji. Ibrahim pomisli da će mu saksofon ispasti iz ruke i da će čitav blok odjeknuti od pada pleha na betonski pod, ali patuljak doskoči s kreveta kao hermelin i nestade.

...

U šestokrevetnoj ćeliji četvorica pritvorenika igrali su tablića, glumeći huju. Ne

govoreći ništa, Damir prstom pokaza Ibri krevet na sprat i nastavi zuriti u svoje karte. Ibrahim je odabrao gornji ležaj, iz dva veoma pragmatična razloga. Noću je s hodnika dopiralo malo svjetla u ćeliju kroz rešetku iznad vrata, pa se na gornjem krevetu uz mali napor moglo i

čitati. Pored toga, nije htio da mu šesti pritvorenik, kad ga dovedu, drka iznad glave. Ibrahim nije ni raspremio stvari iz kartonske kutije, kad se s hodnika začu poziv za kantinu. To znači da je petak. I da je ostao bez gaća i čarapa, ali barem neće dočekati vikend bez kafe i

duhana. Pritvorenici se vratiše u ćeliju pa uz kafu malo progovoriše, u granicama između nužnih i nepotrebnih informacija. Sat vremena prije večere na njihovu sobu dođe red za tuširanje. Ibrahimu bi čudno što se njegovi cimeri snebivaju prilikom skidanja i što nastoje prikriti

genitalije od tuđih pogleda, kao da su na prvom regrutskom tuširanju. Naravno, kratko vrijeme na raspolaganju za uživanje u toploj vodi i skučen prostor obesmišljavali su nastojanja četvorice stidljivka. A Ibri postade jasan razlog njihovog snebivanja. Četiri kite koje je vidio

izazvale su različite reakcije. Velika poput noge nedonoščeta, kurčina Senada, kržljavog prevaranta od zanata, upalila je plamičak zavisti u Ibrinim grudima. Uz večeru će sam Senad ugasiti taj plamen. Kad ga je Ibro upitao - Bolan Senade, šta ti je ono među nogama?, odgovorio je

između zalogaja - Nedaća, moj Ibro, nedaća i kazna. Onda mu je, rečenicama neuobičajeno skladnim za jednog sitnog kriminalca, opisao svoju muku sa ženskim svijetom. Kad bi pronašao ženu tijelom spremnu i duhom voljnu da u svoju utrobu pripusti tako predimenzioniran ud, odmah se

javljao naredni problem. Pratio ga je glas da padne u nesvijest kad mu se digne. Ta glasina nije bila zlobna, ali nije bila ni tačna. Bilo je tačno samo to da Senad nije znao šta znači imati posve ukrućen ud, a pive koje su ostavile neotklonjiv trag na njegovom licu, nisu ni

dolje bile od pomoći. Tako se Ibrahimova zavist i zatajeno divljenje pretvoriše u žaljenje. Cigan sa stasom kazahstanskog dizača tegova, kojem je u dokumentima stajalo da se zove Radaman, mada je on tvrdio da mu je ime Safet i da je uhapšen greškom, svojim je genitalijama zamalo

natjerao Ibru na povraćanje. Zdepasti valjak skoro iste dužine i prečnika na vrhu je izgledao poput kakvog nakaznog morskog ploda, koji se prelijeva u ljubičastoj, tamnocrvenoj i u boji gnoja. Nakon večere Safet je Ibri ponovio priču koju su ostali već nekoliko puta čuli. Jednom

je ošamario ženu zbog nekakvog nestašluka s komšijom. Te večeri ona je u znak pomirenja spustila glavu do njegovih prepona i priuštila mu užitak koji mu je inače uskraćivala. Kada je zagasita i slana tekućina ispunila usta njegove Milagros, ona je stegla čeljusti čvršće od

lovačkog gvožđa, a potom je počela tresti glavom tamo-amo, sve dok je njegova krv nije počela gušiti.

- Mamu svoju tuci šakom, doviknula je Milagros bježeći od Safeta koji je tonuo u nesvijest paralisan od bola. A moreš je i jebat tim što ti je ostalo, Safeteeeee!

Igorova kita nije bila nakazna, već sasvim prosječna po svemu, izuzev što je bila odurno prljava i prekrivena nekakvim prištićima. Ibro se trudio ostati podalje od njega, ubijeđen da takvi procesi moraju jezivo smrdjeti. Damir je jedini imao estetski prefinjenu kitu, ali prilično

sićušnu, poput minijaturnih porcelanskih lutkica. Ibrahim se trudio da ne gleda u Damirove prepone, ali oči su nekoliko puta same pobjegle na minijaturni, savršeno izvajani ud.

- Obiko sam se ja na ovo, Ibraga, reče Damir sa ustima razvučenim u široki osmijeh. Ne bih ga sad dao

pa da mi neko ponudi i kurčinu i po Sarajeva. Jest mal, al je vala lijep, ko upis, govorio je držeći ud na dlanu desne šake, kao da pokazuje komad skupocjenog nakita.

...

Te noći Ibro po prvi put otkako je lišen slobode osjeti onu pravu čvrstoću i vrućinu u udu. Malo ga

protrlja dlanom na koji je pljunuo, a kita mu se oduži jednim zaista ugodnim svršavanjem.

- Jebemti budalu, reče u sebi. Gdje ne stavih peškir pod ruku, volio bih kopat čitav dan neg što sad moram sić s kreveta.

Ipak je sišao i oprao ruku ne budeći nikog, a onda se vratio na

krevet i tonuo u san uživajući u toplini glavića koji mu je počivao na stomaku i iz kojeg je iscurilo još nekoliko zaostalih, rijetkih kapljica. Probudio ga je kondukter u trolejbusu, koji je tražio kartu. Ibro ustade i pogleda konduktera koji donese razboritu odluku da ne

insistira na jednoj takvoj tričariji kao što je karta za prevoz. Na Skenderiji nije izašao niko osim Ibrahima. Niti je na Skenderiji bilo ikog osim Ibrahima. Nije znao zašto je krenuo ka Likovnoj akademiji, ali je znao da nema šta oklijevati čim je na tridesetak koraka ispred

sebe ugledao guzlatog koji žuri onako kako žure ljudi čiji se strah obnavlja kao mjesec.

- Hej! viknu Ibrahim.

- Aaa aa aaa? zamumla guzlati.

- Bam! Bam! oglasi se Walther savršeno pravilnom dikcijom.

...

Unroll please @threadreaderapp