Thread by @elisbektas

Sinoć sam govorio o mostarskom Starom mostu. Moje govorenje na tu temu nepotpuno je bez ovog teksta, napisanog prije skoro petnaest godina. Ovaj sadašnji ja danas vjerovatno ne bi napisao ovako gorak i opor tekst, ali samo stoga što sa protokom godina naučimo obuzdavati energiju

vlastite duše. Ili možda ništa ne naučimo, možda se ta energija jednostavno potroši s vremenom. Ali ono što je stajalo ispod nanosa te gorčine i te oporosti u ovom tekstu, još uvijek je tu. Prije samog teksta dopustiću sebi još jedno podsjećanje, možda odveć lično, ali ne bez

značaja za ovu temu. Jednom smo Samir, Ante i ja, ja tek dvadesetogodišnjak, a oni tek koju godinu stariji, ispijali vinjak u jednoj od onih danas nepostojećih kafana, i razgovarali o stvarnosti koja nas okružuje i čije se podmukle prijetnje suprotstavljaju svim našim željama i

stremljenjima. Razgor se, uprkos pijanstvu, vodio na samoj granici pjesništva i filozofije, a ja sam u jednom času uzeo papir i olovku te zapisao nekoliko rečenica, iskrica i odbljesaka tog razgovora. Samir je pročitao napisano i rekao - tvoj je stil tako barokni,

na šta je Ante dodao - nije Elisov stil barokni, barokna je stvarnost koju Elis živi.

Pali anđeo

Fotogenični most Hajrudinov srušen je krajem ratne devedesettreće godine, priskrbivši svojim padom u Neretvu veliku omrazu Hrvatima, kako onim iz Hercegovine, tako i onima iz

Zagreba. U to vrijeme bio sam komandir čete u, kako su je protivnici voljeli zvati, turskoj vojsci, držeći položaj na vjerovatno najtvrđem okršajištu u Lašvanskoj dolini, pokraj nekoć neugledne, a sad neugledne i blještave kasabe zvane Vitez. Premda sam uspio da potisnem većinu

svojih sjećanja iz tog perioda, veoma dobro pamtim potres kojeg je u meni izazvala vijest o rušenju mosta. Dvadesettrogodišnjak sa teretom kojeg bi trebalo da nosi tridesettrogodišnjak, pomislio sam načas da je to kraj svijeta kakvog znamo, kraj svijeta u kojem čovjek može imati

oslonac i uporište. Razumjeću mnogo kasnije da naši oslonci nisu mostovi, već iluzije i opsesije koje nosimo u sebi i radi kojih se obračunavamo sa svijetom. Još se nečega sjećam s kraja te godine. Nekako skoro u isto vrijeme kada je stigla vijest o padu mosta, javljeno mi je i

da je Ante poginuo. Ante je bio moj prijatelj, superioran student filozofije i čovjek koji je svojim besjedama i svojim postojanjem ukazivao na ljepotu i na njen značaj u oblikovanju svijeta i pojedinca u tom svijetu. Bio je plemenito biće, tek bez odvažnosti da postane pjesnik,

premda je bio sačinjen od najfinije građe za taj poziv, tragalački i samouništavajući. Pa su ga uništili drugi, oni moji. Negdje s kraja hiljadudevetstodevedesete - uvijek ti prokleti završeci godina - sjedili smo Ante i ja u sarajevskoj Pošti, kafani sa atmosferom berlinskih

lokala tridesetih. Svratili smo tu da predahnemo, sklonimo se od kiše i sa par čašica zalijemo uspješno pazarenje nekoliko nama dragocijenih i značajnih knjiga. U dnu kafane, obješen na zidu, stajao je mali radijski zvučnik iz kojeg su krčeći dopirali rezultati prvih slobodnih i

demokratskih izbora, taj dan održanih u Bosni i Hercegovini. Alfanumeričke kombinacije, skraćenice i procenti u saopštenjima izbornih komisija, pretvarale su se u magijske formule za smrt. Tišinu za stolom prekinuo je Ante, izgovarajući rečenicu koja će zauvijek odzvanjati u meni

- kruh te jebo, Eli, evo nas ko dva jevrejska studenta u Berlinu triestreće! Ta je rečenica svoju zemljotresnu snagu uskoro usmjerila protiv nas dvojice. Perfidnim iluzionizmom stvarnosti bačeni smo na njen sporedni kolosjek, postavši službenici onih od kojih smo očekivali da nas

progone. Ante je tu službu platio životom - ubila ga je moja vojska, a ja se još uvijek borim sa stidom što nisam mrtav. Izbivajući iz Bosne i Hercegovine kada je obnovljeni most svečano otvoren, nisam imao priliku gledati taj vodvilj uživo ili na televiziji. Fotografiju

kloniranog mosta prvi sam put vidio u NIN-u od kraja jula. Ugledavši je, tijelo mi je potersao grčevit smijeh, čije uzroke neću da objašnjavam. Ali sam, pored želje da se nekontrolisano i grohotom smijem, osjetio i još nešto, osjetio sam poriv, dubok i sveprožimajući, da sjednem

u kakav tenk ili za kakvu velikokalibarsku haubicu i ponovo srušim tu nakaznu konveksnu građevinu, arhitektonsku bižuteriju čija je jedina funkcija da nagrđuje svijet, ionako prepun grdobe i nevoljnosti. Jer nikakav most, pogotovo ne onaj nedopuštenim magijskim obredom prizvan iz

mrtvih, onaj koji je, jednom srušen, postao mjera udaljenosti obala koje je nekoć povezivao, ne može umanjiti tragičnost pozicije čovjeka u svijetu, tragičnost koja proističe iz našeg vezivanja za jednu ili drugu obalu. Ćuprija koja je pompezno podignuta u Mostaru lopovsko je i

nepristojno čeljade, rođeno da lakovjernima podari iluziju kako se može i poslije smrti trajati i mučno ga je gledati kako se razmeće sjećanjima koja mu ne pripadaju, povezujući dvije obale manje čvrsto no što vlasnike suvenira sa motivom

mosta mostarskog te drangulije povezuju sa njihovim prethodnim životima. Ja lično, uvijek ću okretati glavu od tog prizora nekrofilnog, ne želeći da iz svoje utrobe vadim i ponovo zidam svoja mrtva prijateljstva. Tu su najsigurnija i najtrajnija,

baš kao što je i most bio najtrajniji dok ga je prekrivala nabrekla Neretva.

Skopje, 2004

Unroll please @threadreaderapp