Thread by @elisbektas

Legenda o sivom i crnom vuku

Kad sam bio posve sitno dijete od vlašićkih sam čobana čuo da imaju sivi i crni vuk. Oni su ih tako razaznavali ali ne po bojama već po njihovoj ćudi. Sivi uđe u tor pa tiho prikolje jedno šilježe i odvuče ga da se ostale ovce ne prepadnu. Crni vuk

uđe i pokolje sve šta stigne, raščevrta malo utrobe od jedne ovce i ode da negdje drugo čini isti zulum.
Ja sam još u toj nevinoj djetinjoj dobi slutio da ta priča ima neku strašnu a posve istinitu pouku ali je nisam shvatio sve dok se nisam počeo smucati po glavnim gradovima

poput Sarajeva i Beograda i Prištine ali vam tu pouku neću kazati jer mi nećete vjerovati a i da mi povjerujete opet ništa s njom učiniti ne možete i zato neću da se sutra govori unaokolo eno nam Kepi tovari beskorisne pouke na grbaču.
Al zato ću vam ispričati kako je legenda o

sivom i crnom vuku još jednom uskrsla u mom životu i to u onoj bezbrižnoj mladenačkoj dobi kad nam se sve osim škole čini nekako uzvišeno i vrjedno truda. Odem na Vlašić sa nekim svojim ahbabima da gore dočekamo novu godinu a staru da strmeknemo niz Paklarevo pa gore upoznamo

nekakvo simpatično društvance iz Splita sačinjeno od bučnih i vedrih mladića i kao Severina simpatičnih ali još ljepših djevojaka tek nešto starijih od nas. Naveče smo pili neko kuhano vino i razgovarali o temama o kojima su mladi u socijalizmu inače razgovarali.
U želji da

nekako kompenziram zaostatak u godinama i da nekako privučem pažnju zgoćušnih Splićanki ja odlučih da se pravim pametan i da im pričam istinite priče iz Zenice koje sam za tu priliku izmislio. Pošto one nisu baš razumijevale priče iz nekad uzavrelog a tad već ukislog grada ja

odlučih da im ispripovijedam drevnu legendu vlašićkih čobana o sivom i crnom vuku koji se ne razlikuju po boji već po svojoj ćudi. To je bila mudra odluka jer je ta priča privukla pažnju Splićanki koje su evo ovako raširile oči baš kao da se plaše da će odnekud iskočiti crni vuk

i poklat ih ko šilježad. Onda je jedna Splićanka upitala
- A jel moguće uočiti razliku između sivog i crnog vuka prije no što načine pokolj nevinih?
Ja nisam znao odgovor na to pitanje i taman sam počeo smišljat neku laž a jedan me ahbab, koji je već tad pokazivao sklonost ka

nacionalizmu i drugim štetnim društvenim pojavama, preteče kazavši
- Jest moguće. Sivi vuk je osunećen a crni nije
Ja pretrnuh od stida što on govori takve stvari pred djevojkama iz Splita a biće i da sam se zacrvenio samo što se to u polumraku Vlašičke kolibe nije moglo uočiti.

Onda sam rekao ovom svom ahbabu
- Bolan nebio kako te nije stid govorit takve stvari pred djevojkama?
Ja sam mislio da će on kazati samo nešto kratko i neodređeno ali pošto ga je samotok već bio uzeo pod svoju vlast moj se ahbab, koji je već tada bio pomalo nacionalist, nakašlja

pa ovako kaza
- Što bi me bilo stid? Ovaj je odgovor položeno sjeme asocijativnog niza koji će probeharat i svoje slatke plodove dat u budućnosti.
Ja mu taman krenuh kazat da bi trebao ostaviti samotok i otići da prilegne jer više ne zna šta priča kadli ga jedna zgođušna

Splićanka upita
- A kakav je to asocijativni niz i kakvi su to plodovi što će se brati sa njegovih grana?
Moj ahbab se nekako proleterski nasmiješi i ovako joj reče
- Pa evo ovako, kad neka od vas nekad u budućnosti bude vidjela osunećenu alatku iz njene će podsvijesti odmah

poletjet radosni uzvik - evo mog sivog vuka! Pa se nešto mislim, možda se i meni posreći da nekad u budućnosti budem taj sivi vuk gdjegod u Zaostrogu ili u Trogiru
Ja sam do tada mislio da se alatke ne smiju spominjati pred djevojkama jer se tako vrijeđa njihova imanentna čednost

i ne mogu vam opisati kakva se sjenka prevukla preko moje bezbrižne mladenačke duše kad sam shvatio da se zgođušne Splićanke kikoću i gledaju ovog mog ahbaba sa nekakvim odbljeskom u očima. To je bio jedan od prvih a svakako i jedan od najjačih fenomenoloških i iskustvenih

zemljotresa u mom životu čije sam posljedice još dugo otklanjao.
No te večeri ni moj ahbab ni ja nismo se okoristili njegovom domišljatom drskošću jer su njega već naredne dvije čaše samotoka poslale na spavanje a ja sam bio neupotrebljiv uprkos sokovima koji su tekli kroz moje

tijelo poput gorske bujice jer jednostavno nisam znao šta se radi sa djevojkama koje su pokazale nagovještaj da baš i nisu čedne kao što sam ja vjerovao.
Iduće godine moj ahbab i ja smo otišli u rat umjesto u Zaostrog ili Trogir tako da nije bilo prilike da uzberemo barem po

jedan slasni plod sa asocijativnog niza što ga je on zasadio te bajkovite vlašićke noći ali ja nisam žalio zbog toga. Ili možda jesam ali se više ne sjećam toga no danas zasigurno više ne žalim.
Nemam kad žaliti jer nastojim izbjeć plodove koji padaju sa nekih drugih

asocijativnih nizova i ženske i muške čeljadi, da me ne pogode u glavu što ni u kom slučaju ne bi bilo ugodno jer ti plodovi nisu slasni, sočni i mesnati već su više nako ko kokos al povelik. A Allah najbolje zna.

Unroll please @threadreaderapp