Thread by @elisbektas

Vjera u pobjedu

Prijatelji me i poznanici sve češće pitaju kad ću konačno napisati roman ili neko obimom manje, ali od kratke priče ipak veće, prozno djelo sa ratnom tematikom, a meni je sve napornije ponavljati stara i smišljati nova obrazloženja i opravdanja zbog kojih sam do

sada odbijao pisati o jednoj tako radodajnoj temi. Kao što obično biva, upornost se na kraju isplatila mojim prijateljima i poznanicima, te im evo poklanjam džepni romačić o ratu, ali ne za džep kaputa, pa čak ni za onaj na košulji, već za onaj džepić na hlačama u kojeg stavljamo

sitninu, kurtone, opijate ili u njega sklanjamo burmu kad idemo zinaluk činit.

Prolog

Moj je otac, kao najmlađe muško dijete u brojnoj porodici, na svijet došao u času kada se na vrletnim planinama iznad kanjona Sutjeske odigravao završni čin operacije Schwartz. Strahovit

vojnički poraz Glavne operativne grupe divizija nije, međutim, bio dovoljan da uništi jednu ideju čiji je fanatizam i čiji su mitovi bili mlađi i vitalniji od onih kojima su raspolagali njeni dušmani. Nije moj otac stigao navršiti ni pola godine života, a partizanski se pokret

oporavio, živnuo i u Jajcu ovjerio projektnu dokumentaciju poslijeratne Jugoslavije pa se uslovno može reći da su Jugoslavija i moj otac vršnjaci.

Glava I

Odrastanje nerijetko sadrži i grube, opasne igre. U jednoj takvoj igri, tri godine nakon rata, Jugoslavija i moj otac našli

su na starom artiljerijskom položaju upaljač za granatu 75-milimetarskog brdskog topa. Neobični predmet nalik na visak nije izgledao opasno, a ako ćemo pravo i nije bio baš toliko opasan koliko se poslije u kući pripovijedalo, jer je njegova detonacija mom ocu samo odnijela

polovicu kažiprsta desne ruke i, privremeno, moć govora. Govor mu se poslije vratio, ali polovina prsta nikada nije narasla, ostavljajući mu tako vječnu uspomenu na nestašnu i neopreznu igru. Jugoslavija je tog dana prošla bez ožiljaka. Zadobila ih je kasnije i njeni su bili

znatno teži i opasniji, jer se ona i u zreloj dobi igrala sa oružjem, težim i opasnijim od zaostalog artiljerijskog upaljača za mali brdski top.

Glava II

Na dvadesetu godišnjicu oslobođenja Jugoslavije otac je upućen na odsluženje vojnog roka. Eksplozija koja mu je od desnog

kažiprsta ostavila samo patrljak načinila ga je čovjekom koji ne voli oružje, ali to odsustvo ljubavi nije bilo prepreka da postane nišandžija puškomitraljeza, tim više što je lijeva ruka na više nego zadovoljavajući način preuzela funkcije koje desna više nije mogla uspješno

obavljati. U staroj subotičkoj kasarni, koja je crno-žutoj monarhiji služila kao konjušnica, puk streljačke pješadije učio je rukovati svojim brzometkama, automatima, puškomitraljezima, ručnim bacačima i bombama, pružati prvu pomoć i kretati se na bojištu, ali to znanje nije

garantovalo ispunjavanje odgovornog zadatka odbrane domovine, ukoliko nije bilo udruženo sa moralno-političkom čvrstinom. Stoga je vojska u sklopu obuke imala i redovno moralno-političko vaspitanje, koje se sastojalo od ekspozea o ciljevima socijalističke revolucije,

neprijateljskim ofanzivama, još uvijek mladom Pokretu nesvrstanih i neizostavnom bratstvu i jedinstvu te od poučnih zgoda iz života druga Tita.
Vižljasti i spretni potporučnik odnekud s juga Srbije, koji je uživao u taktičkoj i vatrenoj obuci, nije pokazivao pretjeran entuzijazam

u gradnji moralno-političke čvrstoće svog voda, ali to mu nije predstavljalo problem, jer je u mom ocu dobio elokventnog pomoćnika, za kojeg niko ne bi mogao pretpostaviti da je u školu krenuo sa dvije godine zakašnjenja, zbog privremeno izgubljenog dara govora. Potporučnik bi

smotao Sportske novosti pod mišku i, odlazeći ka kantini u vrijeme časa moralno-političkog vaspitanja, davao uvijek istu instrukciju
- Bektaš, de im nešto palamudi.
Taj se proces odvijao skladno i glatko, kao rad zatvarača na puškomitraljezu M-53, sve dok jednog dana nije stigla

obavijest da će kasarnu posjetiti Generalna inspekcija narodne odbrane. Atmosfera u nekadašnjoj konjušnici istog je časa postala nalik pozorišnoj u dane pred premijeru, svi su postali nekako ozbiljniji i žustriji. Trebalo je spremiti puk za inspekciju što će je obaviti iskusni i

prekaljeni visoki oficiri iz Generalštaba.
Vižljasti i spretni potporučnik nije se plašio taktičke i vatrene provjere svog voda, ali mogućnost da i moralno-političko stanje bude podvrgnuto provjeri budilo je razložnu bojazan. A da za samo dva dana naučite vojnike, od kojih većina

jedva da je bila pismena, šestomjesečnom gradivu, teži je zadatak od proboja iz obruča. Srećom, u opasnim se situacijama, u obruču ili pred posjetu GINO, često zna javiti spasonosno rješenje, kao istinsko čudo. Ovaj put ono je stiglo u vidu prijedloga mog oca da svi vojnici nauče

odgovor na po jedno pitanje i da tokom provjere svi dižu ruku na svako postavljeno pitanje, ali onaj ko je posjednik tačnog odgovora da je diže malo više, kako bi komandir voda znao koga prozvati. Rečeno-učinjeno. Inspekcija ih više nije plašila.
Nakon dva dana u kasarnu stiže

nevelika kolona crnih automobila iz kojih izađe čitava bulumenta majora, potpukovnika i pukovnika, na čelu sa jednim generalom. U streljački vod u kojem je bio i moj otac dođe stasiti i brkati potpukovnik, i započe svoju smotru, ne govoreći skoro ništa i povremeno ponešto

zapisujući u bilježnicu sa kožnim povezom. Desilo se da je prema rasporedu borbene obuke i vaspitanja tog dana za popodnevno zanimanje predviđen čas upravo moralno-političkog vaspitanja. Potporučnik je, prije prelaska na novu nastavnu cjelinu, obavio obaveznu provjeru dotad

usvojenih znanja. Sve se odvijalo prema ingeniozno osmišljenom planu, do trenutka u kojem je brkati i stasiti potpukovnik, nakon što je postavljeno pitanje o Prvoj konferenciji nesvrstanih, rukom dao znak potporučniku da ne proziva vojnika koji će odgovoriti, već da će on to sam

učiniti.
- Vi, vojniče, reče prekaljeni starješina netremice gledajući u koščatog i upadljivo mršavog vojnika koji je sjedio na prednjoj klupi i koji je izgledao pomalo odsutno.
Prozvani vojnik skoči i ispravi se kao svijeća, a potom ispali rafal riječi
- Izvolite, druže

potpukovniče, vojnik Redžo (sjećanje nečitko), to nije bilo moje pitanje.
- U redu vojniče, reče potpukovnik ne mijenjajući izraz lica, sedite. A vi, potporučniče, dođite malo sa mnom.

Glava III

O vojniku Redži poznato je nekoliko činjenica. Da je rodom bio odnekud iz okoline

Bradine, da je bio čoban i da nije završio čak ni osmoljetku, te da je imao silovitu i žestoku stomačnu kiselinu uslijed koje je neprekidno osjećao vučju glad i koja je njegovom tijelu onemogućavala skladno stasavanje, a njegovom licu davala nekakav patnički, izmučen izgled. Tih

godina Jugoslaviji u ekonomskom pogledu još nisu cvjetale ruže, pa je hrana čak i u vojsci morala biti strogo racionalisana. U kazanu bi rijetko kada pretekla poneka porcija kojom bi Redžo barem privremeno utažio nepodnošljivi osjećaj gladi.
Jednom su prilikom četvorica desetara,

među kojima je bio i moj otac, više iz bezazlene želje za zabavom, nego iz mladalačke obijesti, Redži ponudili primamljivu opkladu.
- Redžo, bil ti mogo pojest sve ovo? upita ga jedan od ove četvorice, rukom pokazujući na sto na kojem su stajale četiri porcije vojničkog pasulja,

četiri salate i velika košarica hljeba nasječenog na debele kriške.
- Pa mislim da bih, druže desetaru, odgovori Redžo nesigurno se osmjehujući.
- Ali dobro pazi, zaprijeti mu desetar glumeći strogost, ako ne pojedeš, sam moraš očistit sve puškomitraljeze u četi.
Redži je taj

uslov izgledao sasvim pošten, te on sjede za sto i poče jesti još uvijek vruć grah. Jede Redžo, jede, a onda i zaplaka. Dobro, nije baš zaplakao, ali jesu mu se oči suzama orosile.
- Što bolan plačeš? upita ga moj otac. Boli li te nešto?
- Jok, odgovara Redžo preko zalogaja. Neg

mi nešto drago što ću se najest ko čoek.
- Pa jesi li se ikad u životu najeo, moj Redžo? opet ga upita moj otac, koji je sebe prekorijevao što su ovom skvrčenom nesrećniku ikakav uslov postavljali, makar i u šali.
- Jesam jednom, odgovori Redžo upravo u tom času dovršavajući i

posljednju porciju, pa ispriča tu srećnu zgodu iz svog života.
Skupili se čobani negdje na obroncima Bjelašnice, pa igrama prekraćivali vrijeme dok se stoka napasa. A kad su se odmjerili u hrvanju i bacanju kamena s ramena, odlučiše malo povratiti izgubljenu snagu, te naložiše

veliku vatru u koju baciše krompire. A nađoše se tu i dvije kačice, jedna sa mladim, a druga sam nešto masnijim ovčjim sirom. Iščekujući slasne zalogaje, niko nije primijetio crne oblake koji se nadvijaju nad njima. Tek što su krompiri bili zgotovljeni, jedna munja prepolovi

stablo ni stotinjak metara od njih, označivši početak pljuska koji možda i nije prijetio da će potopiti svijet, ali je bio dovoljno snažan da, uz pomoć sve snažnijih munja, natjera čobane u paničan bijeg i natjera ih da i svoja stada zaborave.
Jedini koji je sačuvao malo

prisebnosti bio je Redžo. On priskoči ka već ugašenoj vatri i stade iz mokrog pepela vaditi krompire i halapljivo ih gutati, prismačući uz njih velike komade sira iz one dvije kačice. Pljusak ne potraja dugo, već stade sa posljednjim krompirom kojeg je Redžo progutao.

- Pa koliko je bilo tih krompira? upita moj otac.
- A šta ja znam, kaže Redžo, jedno sepet.

Glava IV

Poznatim i opisanim činjenicama iz Redžinog životopisa uprkos, vjerovatno nikada neće biti moguće pouzdano utvrditi da li je riječ o mladiću istog imena koji je bio glavni junak

zgode što mi je, uz čašicu lozovače, ispripovijedao jedan rođak iz Konjica, koji je, kao rezervni oficir, šezdesetih godina držao predvojničku nastavu za mladiće iz grada i okoline, koji nisu završili redovne škole, pa tako nisu prošli ni obaveznu nastavu iz opštenarodne odbrane

i društvene samozaštite.
Jednom je taj moj rođak nastavu držao grupi mladih ljudi sa Bradine, heterogenoj u svakom, izuzev u rodnom pogledu. Društveno svjestan i pragmatičan, moj je rođak shvatao da nema svrhe pretjerano ih zamarati teorijskim osnovama koncepcije opštenarodnog

odbrambenog rata jer niko od njih neće biti starješina, niti nastavom naoružanja s gađanjem jer će nju svakako proći iz početka kad stignu u svoje jedinice, čiji oficiri nikada nisu polagali naročito povjerenje u kvalitet predvojničke obuke. Ali je znao da će bradinskim čobanima

nastava iz prve pomoći možda biti od koristi ne samo kao vojnicima, pa je stoga njoj posvećivao nešto veću pažnju.
Jedno od veoma bitnih nastavnih pitanja u okviru te nastavne cjeline jeste trijaž ranjenika i povrijeđenih. Trijaž je radnja kojom se utvrđuje težina i ozbiljnost

povreda kod većeg broja ljudi i utvrđuje prioritet, odnosno redoslijed pružanja pomoći. Nakon što je objasnio kriterijume kojima se taj redoslijed utvrđuje, moj rođak izvede trojicu mladića iz klupa i naloži im da odglume ranjenike sa različitim povredama. Jedan se držao za ruku

i glasno jaukao dozivajući pomoć, drugi se držao za stomak i tiho ječao, a treći je nepomično ležao i puštao nekakav jedva čujan zvuk, nalik na zujanje. Zatim je iz klupe izveo jednog suhonjavog mladića, koji se zvao Redžo, i upitao ga
- Reci nam, kojem ćeš od ove trojice prvom

pomoći i na osnovu čega ćeš donijeti tu odluku?
Redžo je oborio pogled i šutio, gledajući u vrhove svoje obuće. Moj mu rođak opet postavi isto pitanje, naviknut na strpljivost sa ovim mladićima koji nisu bili naviknuti na školske procedure. Redžo je i dalje šutio i gledao u

vrhove svoje obuće. Onda je moj rođak nešto nervoznije i nešto glasnije rekao
- Redžo, ne pitam te diferencijalnu jednačinu! Po čemu ćeš odlučit kojem od ove trojice treba prvom pružit pomoć?
- Pitaću ih za vjeru, reče Redžo tihim glasom koji je odavao da nije potpuno siguran u

tačnost odgovora i ne dižući pogled sa vrha svoje obuće.

Epilog

Eto, to je taj džepni romančić o ovom našem zadnjem ratu. Ako iz njega i nećete naučiti ko je taj rat započeo i ko je u njemu bio u krivu a ko u pravu, barem ćete naučiti da prepoznate ratnu priču kad je vidite

tu oko sebe, a ne da čekate drugoga da vam je ispriča.

Unroll please @threadreaderapp